Moskva i Kijev ratuju i u Africi?

Na prvi pogled priča je jasna: na žutom pijesku u Maliju, tuareški borci sa svojim pomoćnicima poziraju za pobjedničku fotografiju. Odmah pored zastave separatističke tuareške paravojske MLNA stoji žuto-plava ukrajinska zastava. Poruka: Ukrajinci su sudjelovali u zasjedi u kojoj je poginulo mnogo ruskih plaćenika i vojnika Malija. Predstavnik ukrajinske vojne obavještajne službe HUR dao je izjavu čiji sadržaj navodi na takav zaključak. Vladajuća vojna hunta u Maliju nakon toga je prekinula diplomatske odnose s Ukrajinom.

Na drugi pogled priča je kompliciranija. Ministarstvo vanjskih poslova u Kijevu zatražilo je od Bamaka da dostavi dokaze o umiješanosti Ukrajine. I neki stručnjaci sumnjaju u tu verziju priče: „Ne vjerujem da je Ukrajina tu odigrala neku ulogu“, kaže Ulf Laessing, šef ureda Zaklade Konrada Adenauera za Pojas Sahela, koja je bliska njemačkoj Kršćansko-demokratskoj uniji (CDU). „Ukrajina dobro poznaje sjever Malija jer su imali mnoštvo helikopterskih pilota u misiji MINUSMA. Ali, ne mogu ni zamisliti kakav bi višak vrijednosti Ukrajina mogla ponuditi tuareškim pobunjenicima, koji najbolje poznaju svoju regiju", kaže Laessing u razgovoru za DW.

Što kome koristi?

Debakl ruskih plaćenika, koji su u ime vojne hunte imali zadatak da poboljšaju sigurnosnu situaciju u kriznoj državi, kao i nejasna uloga Ukrajine u svemu tome, vode u pitanje: vode li, i u kojoj mjeri, Rusija i Ukrajina takozvane „delegirane" („proxy") ratove na afričkom tlu? Koji narativ kome koristi?

Ukrajinski analitičar za sigurnosna pitanja Iliya Kusa također „ne vjeruje“ da je njegova zemlja sudjelovala u događajima u Tinzauatenu u sjevernom Maliju. On smatra da ruski mediji toj verziji priče daju veliki značaj. Stručnjak Kijevskog instituta za budućnost u razgovoru za DW napominje: „Preuzeli su je i govorili o ukrajinskoj umiješanosti, jer je to slika povoljna za Rusiju. Tako mogu uvjeriti afričke zemlje da je Ukrajina zla i da nije konstruktivan partner.“ S tim argumentom Rusija može proširiti svoju vojnu nazočnost u regiji Sahela, vjeruje Kusa.

Irina Filatova, ruska povjesničarka na južnoafričkom Sveučilištu Capetown i umirovljena profesorica Sveučilišta KwaZulu-Natal, smatra da bi Ukrajina imala koristi od toga da bude percipirana kao akter: „Želi afričkim zemljama pokazati da Rusija nije svemoćna i da može izgubiti."

Za Ulfa Laessinga, to bi ipak nanijelo štetu imidžu Ukrajine: „Ukrajina sebi ne čini uslugu udruživanjem s tuareškim pobunjenicima, koje se često povezuju s otmicama, švercom i džihadistima.“ Čak ni u prijestolnici Malija Tuarezi nisu popularni – povijesno je to utemeljeno, jer su ljude s juga zemlje odvodili kao robove, a aktualno jer su prodorom na Timbuktu 2012. godine izazvali krizu koja još uvijek traje.

Kijev na strani sudanske vojske – Moskva na obje strane

U Sudanu, oko 3.000 kilometara istočnije od Malija, plamti još jedan krvavi sukob koji se često percipira kao „proxy" rat: tamo se od travnja 2023. godine regularna vojska i specijalne jedinice RSF-a bore za prevlast. Ukrajina ostaje vjerna vođi vojske generalu Abdel Fatahu al-Burhanu, koji ju je logistički i diplomatski podržao u obrani od ruske invazije. Rusija je, s druge strane, bila na strani RSF-a, pod čijom zaštitom skupina Wagner i drugi ruski igrači upravljaju unosnim rudnicima zlata.

Ali Rusija nikada nije dosljedno podržavala samo jednu stranu u sukobu, već uvijek samo onu koja najbolje služi njezinim interesima, smatra Filatova: „Rusija podržava i središnju vladu jer ona kontrolira obalu, gdje Rusija želi izgraditi vojnu bazu."

To što se u Sudanu, skoro 16 mjeseci nakon izbijanja rata, i dalje vode intenzivne borbe, ima veze i s isporukama oružja drugih regionalnih sila poput Ujedinjenih Arapskih Emirata i Egipta. Kijevski analitičar Iliya Kusa vidi Sudan kao sekundarni prioritet za Ukrajinu: „Naravno da je našoj zemlji zanimljivo svako mjesto gdje je Rusija prisutna. Logika glasi: tamo gdje je Rusija, moglo bi biti zanimljivo i za nas."

Protivnici i daleko od ukrajinskog bojišta

Možda je upravo ta logika leži uzrok incidenta prikazanog na video-snimku koji je u veljači objavio „Kyiv Post": kratka snimka prikazuje trojicu muškaraca s povezima preko očiju i vezanim rukama kako kleče na zemlji tijekom vjerojatnog ispitivanja od strane ukrajinskih specijalnih snaga. Jedan od zarobljenika tvrdi da pripada plaćeničkoj grupi Wagner– i da je u Sudanu sa zadatkom da sruši tamošnju vladu. Ukrajinci i Rusi kao ratni neprijatelji – ali ne na fronti u napadnutoj zemlji na istoku Europe, već u dalekom Sudanu?

„Nazočnost obje strane je toliko nejednaka da je teško govoriti o delegiranom ratu", smatra Irina Filatova. „Očigledno je da se ukrajinske specijalne snage i vojna obavještajna služba Rusije bore gdje god je to moguće. Također je važno za Ukrajinu da se bori protiv Rusa u Africi - ali bez cilja uspostavljanja geopolitičke hegemonije kao što to Rusija nastoji.“

Utemeljitelj i predsjednik Nadzornog odbora južnoafričkog Instituta za studije sigurnosti, Jakkie Cilliers, vidi znakove "proxy” ratova u Africi, ali između Rusije i Zapada u cjelini: „Imam dojam da se suočavaju u Africi.“ U odgovoru za DW on piše da bi bio iznenađen kada zemlje poput Velike Britanije, Francuske i SAD-a tamo ne bi bile aktivne u smislu pružanja savjeta, obavještajnih informacija, pa čak I distribucijom ciljnih podataka za vojne akcije. „Vidimo samo vrh ledenog brijega."

*ovaj članak je najprije objavljen na njemačkom jeziku