Može li se tržiti s kulturom?

Iako većini poduzetnika koji novcem pomažu kulturu i umjetnost laska kada ih se naziva mecenama, financijska grupacija iz Varaždina specijalizirana za upravljanje tuđom imovinom, fondovima i ulaganjima, umjetnost promatra isključivo kao još jedan tržišni proizvod koji je sposoban vratiti uloženo i donijeti zaradu. Čelni čovjek grupacije Milan Horvat smatra da su u Hrvatskoj, kao tranzicijskoj zemlji, potencijali kulturnog sektora još uvijek zanemareni jer je uobičajeno da se kultura potpomaže iz državnih i gradskih proračuna i na taj se način onemogućuje odrađivanje komercijalnog posla:

«Kada dajte nekome džeparac onda ga odučite od toga da zarađuje za život. Pa je naviknut da za malo prodaje ono što je dobro, ali na žalost u takvom stanju duha najčešće imate puno lošeg, koje i dalje bude loše… Kada je nešto dobro, to se može prodati za puno veće novce, kada je nešto loše, onda mu je i dalje dovoljno dobro da od toga živi.»

Roba za elitne klijente

Horvatova poslovno – financijska grupacija usmjerila je dio sredstava kojima upravlja u uređenje i opremanje multimedijalne dvorane u Varaždinu sa 130 mjesta, gdje, uz filmske projekcije, koncerte i kazališna gostovanja, postavljaju i kazališne predstave u vlastitoj produkciji. Takav ulagački pristup u razvijenom kapitalizmu nije nikakva novost jer interesi upravljanja imovinom i dizanje razine kulturnih sadržaja imaju puno sličnosti pa se na taj način lakše dolazi do klijenata, ističe Horvat:

To nije roba široke potrošnje da bi recimo mogla biti za mase. To je fokusirana tržišna niša u kojoj se treba pojaviti. I u tom smislu smo i mi to tako promislili, i na taj način radimo u Hrvatskoj, a u Hrvatskoj je dodatna korist to što je što je kultura iznimno podcijenjen mediji, vrlo jeftin i možete s puno manje novca postići puno više nego recimo u sportu ili nekim drugim djelatnostima.

U trenutačnoj fazi projekta ulagači ne zarađuju jer troškovi su veći od prihoda , ali dugoročna projekcija ukazuje da će investicija uskoro početi donositi zarad

«…a ono sve što dobijemo uz to, sav onaj PR, sav pozitivni stav, sve ono intrigiranje ljudi da se netko time bavi i postiže određenu razinu kvalitete, to je nama totalni profit.»

Kazalište od nule

Nedavno je tako u sklopu svoje produkcije djelatnosti Horvatova kuća uložila novac u postavljanje dramskoga teksta jednoga od najuspješnijih dramatičara mlađe generacije Mate Matišića, a novim projektom, koji će danas biti pretpremijerno izveden u Varaždinu, na hrvatske pozornice nakon više od 30 godina vraća Goetheovog Werthera. Redatelj predstave Damir Mađarić smatra da nema velike razlike između rada u kazalištima koja financiraju država i gradovi i u privatnim produkcijama koje moraju vratiti uložen novac:

«Investicija ulagača mora se opravdati radilo se o oficijelni kazalištima ili ovako, uvjetno rečeno na slobodnom tržištu, očekuje se da se predstava odigra 100 – 150 puta i da bude hit na tržištu, i tu nema neke velike razlike. Razlika je samo u tome što u našem slučaju krećemo ispočetka. Radimo kazalište od nule i kao neka slobodna grupa pokušavamo se probiti na tržište s novim kulturnim proizvodima i novim kazališnim idejama.»

Mađarić uz režiju predstave potpisuje i adaptaciju romana „Patnje mladog Werthera“ za pozornicu, pa čujmo i koliko mu je teško bilo transponirati taj tekst u kazalište:

«Zapravo je bilo dosta teško i dosta sam se mučio. Dugo je trajala ta inkubacija samog tog teksta unutar mene samog. I na neki način to je odjednom puknulo, kada sam shvatio da mogu uzeti neka stvari iz Goetheovog života - cijelu priču koju je on imao s jednom mladom djevojkom koja se zvala Maksimilijane… jednostavno sam to zaokružio na jedan drugačiji način, a priča je ostala ista: Werther je Werther, Lotte je Lotte, kraj je isti kao u romanu, ali neki detalji su tu novi, i malo iskonstruirani. Ipak, sve je u sklopu Goetheovog habitusa i njegovog života.»

Nakon pretpremijera koje će se održavati od danas do srijede, svečana je premijera zakazana za 2. ožujka, a nakon toga slijedi nesmiljena tržišna borba za publiku jer, podsjetimo, ova predstava je producirana bez potpore državnih i gradskih institucija i fondova, pa što dužim igranjem treba opravdati povjerenje investitora koje će puno više zanimati bilanca produkcije, nego pozitivne kritike.