Mraz ubija beskućnike. A politika?

Najmanje dvadeset beskućnika je ove zime izgubilo život na hladnoći u Nemačkoj. Po svoj prilici ta lista, koju vodi Savezna radna zajednica za pomoć beskućnicima, nije potpuna i vjerojatno je više ljudi promrzlo do smrti.

To je crni rekord u posljednjih deset godina, a brojka bi mogla premašiti čak i zimu 1996/97 kada je službeno od promrzlina umrlo 25 ljudi.

Prema riječima jedne glasnogovornice Zajednice za pomoć, ne samo što je zima oštrija nego obično, već ulogu igra i pandemija. Manje je ponuda za beskućnike, a „ima slučajeva da ljudi bez krova nad glavom svjesno izbjegavaju utočišta iz straha da se tamo ne zaraze. Tako se izlažu opasnostima hladnoće", rekla je ona.

Računa se da na otvorenom neprestano boravi između 40 i 50 tisuća ljudi u Njemačkoj. Najviše ih je u glavnom gradu Berlinu, oko pet tisuća.

Prema navodima gradskih vlasti, trenutno je osigurano 1.500 kreveta za noćenje. Mnoga su u hotelima koji dobijaju nadoknadu što i njima dobro dođe – ionako nemaju posla tokom epidemije. „Ranije sam spavao u stambenom kontejneru, i to je bilo u redu. Ali ovo je pravi pansion. Puno je bolje", rekao je za DW jedan od beskućnika u „Pansionu Raiter" u Berlinu.

„Na početku su prljavi, umorni, depresivni, ne vide budućnost", kaže nam časna sestra Marta Arnold koja u ovom hotelu brine o beskućnicima. Osim noćenja, uglavnom dobijaju doručak i toplu večeru. „Ali poslije nekoliko tjedana je već sve drukčije. Onda zajedno gledamo u budućnost."

Zašto mnogi neće u smještaj?

Crveni križ u Berlinu uz to ima deset takozvanih „toplih autobusa", zapravo vozila iz kojih beskućnicima dijeli vreće za spavanje, deke, jakne, cipele, tople napitkeili ih prevozi do svratišta.

„Naš najvažniji cilj je da ljude prebacimo u skloništa", rekao je Herbert Szukalsky (70) za magazin Spiegel. On radi za Crveni križ na ulicama Berlina. „Posebno ako su pijani, ljudi ne primjećuju promrzavanje. Naprosto se idućeg jutra ne probude. Pa ipak, mnogi odbijaju ponudu."

Na pitanje zašto, Szukalsky kaže: „Privremeni smještaji nisu omiljeni. Beskućnici dijele prostorije s drugima, boje se da ih ne pokradu. Mnogi su tamo doživjeli i nasilje. A tu su i korona te strah od zaraze." Tako volonteri beskućnike svake noći obično zatiču na istom mjestu.

Jedan glasnogovornik Crvenog križa kaže da posljednjih dana, kada temperature rijetko prelaze nulu, ipak opada broj poziva koje dobijaju. „Pretpostavljamo da se situacija popravila i da se isplatilo povećanje flote toplih autobusa", rekao je on.

U petak su mediji prenijeli vijest iz Nürnberga: tamo se 20-godišnja žena bez krova nad glavom porodila na stanici podzemne željeznice. Djevojčica je rođena na minus petnaest stupnjeva. Hitna pomoć je stigla na vrijeme da majku i bebu prebaci u bolnicu.

Spirala beskućništva i nezaposlenosti

Sociolog Nikolaus Meier, koji godinama istražuje temu beskućništva, kaže da bi društvo moralo da se zamisli u kakvom je stanju kada toliko ljudi umire na ulici. On se zalaže da se prekine spirala „bez stana nema posla, bez posla nema stana". I to tako što bi se prihvatio koncept Housing First, razvijen u New Yorku s velikim uspjehom.

„Trenutno u Njemačkoj postoji neka vrsta stupnjevitog modela. Beskućnik najprije završi u lošem smještaju i onda mora zaraditi za vlastiti stan", rekao je Meier za Frankfurter Rundschau. „Kod pristupa Housing First se to radikalno okreće jer kažemo da svatko ima osnovno pravo na stanovanje i s beskućnicima se odmah sklapa normalan ugovor o iznajmljivanju nekog stana."

Meier pojašnjava da to može biti bilo koji stan u bilo čijem vlasništvu, a da bi stanarinu na početku plaćala država, dok ljudi ne stanu na svoje noge. U prvo vrijeme bi o njima brinuli socijalni radnici i psiholozi. „To je nešto što bismo kao društvo morali htjeti – da svi ljudi imaju pravo na stanovanje."

nr (dpa, dw, der spiegel, mp)