Na put u smrt s vlakovima njemačke željeznice

Njemačka kraljevska željeznica je direktno sudjelovala u holokaustu. Bez njezinog učešća sustavno ubijanje europskih Židova i Roma ne bi bilo moguće. Jedna mala putujuća izložba pod naslovom "Specijalni vlakovi u smrt" pokazuje ulogu željeznice i neopisivu patnju deportiranih. Njezina prva postaja je kolodvor na Postdamer Platzu u Berlinu.

Šef Željeznica protivi se projektu

Priča koja je prothodila ovoj izložbi nije za hvalu. 2006. je znanstvenica specijalizirana za temu nacionalsocijalizma Beate Klarsfeld htjela u Njemačkoj organizirati izložbu koja bi pokazala deportacije francuske djece u nacističke logore - na kolodvorima, kao što je to već bilo učinjeno prije u Francuskoj. "Skupili smo 4.000 fotografija i zahvaljujući činjenici da smo pronašle zadnje adrese na kojima su ta djeca živjela, u Francuskoj su na kućama u kojima su stanovala i školama u koje su išla stavljene spomen-ploče. Učitelji su u tim školama zajedno s učenicima obrađivali sudbine te djece", priča Beate Klarsfeld. Putnici bi usred svojih putovanja znali zastati, gledati i postavljati pitanja. No, tom projektu u Njemačkoj usprotivio se šef Njemačkih željeznica Hartmut Mehdorn s argumentom da kolodvori nisu pravo mjesto za izložbe. No, u cijelu priču se upleo sam ministar prometa Wolfgang Tiefensee i Beate Klarsfeld je dobila prostor za izlaganje dokumentacije o sudbini deportirane djece.

Karta za vožnju u smrt

Izložba na Potsdamer Platzu na nevelikom broju panoa pokazuje da su masovni transporti Židova počeli odmah nakon pogroma u takozvanoj "Kristalnoj noć" (9.studenog 1938.). Djelomično prvi put objavljenim dokumentima priziva u sjećanje kako su proračunato i hladno bili organizirani transporti u smrt: s dodatnim vlakovima, službenicima, radnicima i naučnicima s "dokazivo njemačkom krvi" i ciničnim ukazom da deportirani moraju sami platiti svoj put u smrt. I cijena, kao i sve ostalo, bila je uglavljena: 2 pfeniga po kilometru, dakle, kod transporta od 1000 osoba skupilo se 50.000 tadašnjih maraka.

Kolodvori - muzeji

Potaknuta prijedlogom o predstavljanju sudbina deportirane djece, Njemačke željeznice su odlučile pokazati ovu specijalnu izložbu u cijeloj zemlji", objašnjava Alfred Gottwald iz Tehničkog muzeja u Berlinu. I to upravo na kolodvorima na kojima su nekad morali marširati u koloni, usred bijela dana, dok su u njih buljili prolaznici okupljeni na rubu ceste. S prostora Hitlerovog Rajha su u logore željeznicom odvoženi ljudi sve do 15. travnja 1945. Sa sobom nisu smjeli ponijeti više od 12 i pol kilograma po osobi. Jedan od deportiranih Židova koji toliko nije mogao ni nositi bio je desetogodišnji Gert Rosenthal. 19. listopada 1942. ukrcan je na teretnom kolodvoru Moabitu u Berlinu zajedno s još 958 ljudi u specijalan vlak za Rigu. Većina "putnika" odmah je po dolasku vlaka u Letoniju strijeljana u šumi, među njima i 140 djece. Zajedno s njima i Gert Rosenthal.

Dogodilo se jučer, ne ponovilo se sutra

"Ono što nas posebno interesira je da se putnici na kolodvorima koji vide ove fotografije s djecom pitaju: zašto su ona deportiranja, zašto ta nasmiješena djeca? Kad to danas vidite, morate učiniti nešto protiv neprijateljstva prema strancima, protiv rasne mržnje i antisemitizma. Vjerujem da vas ove slike mogu potaknuti na to," kaže organizatorica izložbe Beate Klarsfeld.

Projekt na kraju ipak uživa podršku Njemačkih željeznica. Ali za početak, oprezno. Jer prva postaja izložbe "Specijalni vlakovi u smrt" ipak nije postavljena na prometnom glavnom kolodvoru u Berlinu - što bi bilo za očekivati - nego na manjem lokalnom kolodvoru na Potsdamskom trgu.