Najvljeni šok

U vremenu stalnih anketa među građanima, nema mnogo mjesta za velika iznenađenja ili senzacije. Već mjesecima je bilo jasno da će Alternativa za Njemačku, protestna stranka osnovana tek 2013., u Mecklenburgu-Zapadnom Pomorju ostvariti veliki uspjeh – tamo gdje je desno-ekstremna NPD od 2006. sjedila u parlamentu. To je najprije dobra vijest: sada u njemačkim pokrajinskim parlamentima više nema pravih nacista.

To što će sada umjesto njih u oporbenim klupama sjediti mnogo desnih populista, za mnoge je slaba ili gotovo nikakva utjeha. No, koliko god bila opravdana kritika načina na koji AfD širi strah, generalno stavljanje te stranke u isti koš s NPD-om nije fer – ono je izraz bespomoćnosti. Između populizma i ekstremizma ipak ima i nekih razlika.

Simbolička politika koristi AfD-u

Točno je da se novi desničari retorički kreću na granici rasizma, ili je ponekad i prekorače. Zato ih treba urazumiti. Takve stvari ponekad i u njihovim redovima dovode do sukoba – tako je bilo u Baden-Würtembergu, gdje je došlo do raskola u zastupničkom klubu pokrajinskog parlamenta, nakon antisemitskih izjava jednog zastupnika.

No, činjenica da AfD i pored unutarnjih trzavica i borbi za vlast u okviru stranke i dalje na putu uspjeha, najviše uznemirava etablirane stranke. One sada ne bi trebale izvući pogrešne zaključke i navesti vodu na mlin AfD kada je riječ o važnim temama poput izbjeglica ili islama. Upravo to se dogodilo kada su stranke Unije CDU/CSU tražile ukidanje dvojnog državljanstva ili zabranu burke. Takvi prozirni manevri pred same izbore samo koriste političkim protivnicima. Oni s pravom mogu reći da su drugi preuzeli njihove pozicije.

Kaos u Berlinu je ostavio traga

Točno je da su CDU i SPD, Zeleni, Ljevica i FDP u Mecklenburgu-Zapadnom Pomorju ionako bili predodređeni za poraz. Godinu dana od početka izbjegličke krize, duhovi su još uvijek suviše uzburkani za vođenje jedne trezvene društvene rasprave. Za to su, između ostalog, odgovorni i protagonisti u Berlinu: kancelarka Angela Merkel (CDU), vicekancelar Sigmar Gabriel (SPD) i šef bavarske vlade Horst Seeehofer (CSU). Njihov stalni spor oko pravog puta u jednoj povijesno jedinstvenoj situaciji, u narodu je s pravom shvaćen kao neodgovorna slabost u rukovođenju.

Jasno je kuda to vodi: u zamor birača i glasanje iz protesta. U Mecklenburgu-Zapadnom Pomorju, izlaznost je 2011. bila malo veća od 50 posto. Ovaj put je iznosila 60 posto. Jasno je da je AfD optimalno iskoristilo potencijal nezadovoljnih. Ako druge stranke žele zaustaviti njezin uspon, moraju što prije promijenite svoju strategiju. Jasno je da treba ukazati na slabosti AfD-a. Ali treba naglasiti i vlastitu snagu – samouvjereno i ofenzivno.

U godinu dana se mnogo toga može dogoditi

Do izbora za savezni parlament 2017. ima još godinu dana. Uspon AfD-a je pokazao što se sve može dogoditi za tako kratko vrijeme. AfD neće tako brzo pasti u zaborav, jer je zastupljena u devet od 16 pokrajinskih parlamenata. Druge stranke bi se morale pomiriti s tim da će imati tvrdu, neugodnu, a i neukusnu, oporbu. Totalno izopćavanje bi bio pogrešan put. Povjerenje se može povratiti kredibilnom politikom koja je na duge staze uvjerljivija od pukog protesta desnih populista.

Tako to vidi i evangelistički biskup Markus Dröge. On se u intervjuu za list Tagesspiegel založio za trezvenu raspravu „sve i ako to teško pada političarima koji polažu na emocije“. Ophođenje s AfD-om je mnogo više od pitanja vjere i nade. Tu je potrebno i strpljenje.