Naprednjaci - Nazadnjaci

Poruku upućuje vladajuća stanka u Srbiji, za one koje još ne znaju to je Srpska napredna stranka – SNS. Oni si idejni tvorci i realizatori izložbe medijskih proizvoda pod nazivom „Necenzurirane laži“.

Recept je jednostavan.

Sakupiš sve tabloidne fekalije koje je itko ikada objavio o Vučiću. A ima ih. To ti je osnovna materija za oblikovanje izložbe. Ta materija zaudara do neba. Ali ti je potrebna kao začin.

I onda prikupiš sve ozbiljne analize bahatosti vlasti, autoritarnog i konfliktnog karaktera vođe, konvertitske prirode njegove politike, njegovog europejstva za stranu upotrebu i anakronistične knjaževske osionosti za domaću primjenu. Marljivo sakupljaš sve medijske proizvode koji fokusiraju premijerovo obećanje da će iskorijeniti korupciju i nepotizam, dovodeći ga onda u vezu sa standardnim stranačkim zapošljavanjem – najdestruktivnijim oblikom ortačko-burazerskog sustava, u kojem blizinu kotlu određuje plemensko-partijska pripadnost, a ne stručnost.

Prikupiš tekstove svih onih koji su se usudili priupitati čija je bila paramilicija koja je pod fantomkama u Savamali rušila i hapsila. Zašto premijerov beogradski gradonačelnik valja stanove po Bugarskoj. Zašto njegov omiljeni ministar ima problema da dokaže kako je došao do doktorske titule. Zašto RT Vojvodinu SNS promatra kao izborni partijski plijen. Zašto je Pink neslužbeno glasilo premijerske malenkosti. Zašto državno financirani RTS i Politiku s nejasnom vlasničkom strukturom drži na standbyu.

Dakle, Vučićevci sakupili bulevarsko smeće ali i gomilu ozbiljnih kritika Vučića i njegovog sustava vladavine, stavili ih u isti koš i dobro promiješali. Ozbiljan i neugodan je to posao – premazivanje čestitih i stručnih analiza bulevarskim fekalijama. Na kraju, cijeli koš zasmrdi. Sve to nazoveš „Necenzurirane laži“.

Izložbu ponudiš na uvid građanstvu uz poruku – eto, smrdi, ali mi nemamo osjetljiv nos. Jer smo Europejci i demokrati pa medijske produkte samo stavljamo na stup srama, a ne hapsimo kao, ne daj Bože, Erdogan. Nema u Srbiji u posljednje vrijeme ni ubojstava novinara kao u bratskoj Rusiji. Pa što hoćete?

U nekim od izloženih tekstova sigurno piše i dijagnoza: Skoro postmoderni sustav utjecaja na medije, kombinacijom ucjenjivačke politike oglašavanja, osobnih prijateljstava s vlasnicima medija i optuživanja neugodnih novinara i analitičara za „strano plaćeništvo“, uz ekonomski pritisak i opću bulevarizaciju – efikasniji je od klasične cenzure.

Tehnika opanjkavanja kritičara naučena je još u vrijeme kada se vođa zvao Vojislav, a ne Aleksandar. Samo je osuvremenjena.

Međutim, izložbena bratija je nazivom izložbe nehotice priznala da želi proizvesti veliku laž. Necenzuriranu laž. I da tako, lažući, namjerava poći na turneju Srbijom. To zabrinjava jer je laž očito patološke prirode. Patološki lažac je uvjeren da govori istinu. Siguran sam da Vučićevo propagandni stranački odjel svaku, pa i najbolje utemeljenu kritiku vođe, iskreno doživljava kao gnjusnu laž. A to znači da je pola Srbije u više navrata glasalo za stranku koja vjeruje u nepogrešivost vođe. E, to je već mnogo ozbiljniji društveni problem. Jer je ideja nečije nepogrešivosti suštinski antidemokratska, nazadnjačka.

SNS spina li spina, pretvarajući laž u istinu, istinu u laž. Srbija postaje zemlja u kojoj je dosljedno provedena krilatica jednog njemačkog filozofa – sve je lažno, sve je dozvoljeno.

Dobro, ne baš sve. Ako Vučićevu vlast pratite kritički i profesionalno onda će vaše proizvode izložiti na prestižnom mjestu – kao laž. No, povijesno kretanje nije vječno podčinjeno volji jedne stranke i njezinim propagandno-paranoidnim konceptima. Doći će vrijeme kada će, oslobođen podmetnutog tabloidnog premaza, svaki eksponat na ovoj izložbi biti u rangu viteške medalje.

Čovjeku dođe da parafrazira Velju Ilića: Nazadnjaci, bre, ne lažite toliko, lažuckajte!