Nasilje u Srbiji nije slučajnost

Prema novinaru Teofilu Pančiću, nasilje u Srbiji je postalo legitimno prije više od 20 godina, a ono što danas gledamo je zapravo samo logična posljedica svega što se događalo. “Društvo u kojem je nasilje legitimirano prije dobrih 20 i više godina, a da nikada suštinski u međuvremenu nije delegitimirano je zapravo društvo u kojem su takve stvari ne samo moguće, nego je zapravo nevjerojatno da svega toga nema još i mnogo više. Realno gledano, kako smo sijali u ovom društvu, mi zapravo još dobro i žanjemo”, kaže on.

Svjesno ili nesvjesno, vladajuća elita i kroz nedavno usvojenu Deklaraciju o osudi zločina nad Srbima opet pokazuje da ne želi iskreno ući u proces suočavanja s prošlošću, smatra bivši državni tajnik u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava Marko Karadžić. “Jedna ozbiljna zemlja koja teži promjeni sustava vrijednosti, k tome da na iskren način osudi prošlost, morala je u takvu deklaraciju barem staviti i osudu politike koju je provodio Slobodan Milošević, kako prema narodima i državama u regiji, tako i prema vlastitom narodu”, kaže on i ukazuje na činjenicu da mladima u Srbiji nikada nitko nije objasnio da je društvo u kojem žive ne samo postratno, već i postgenocidno, iz čega proizlazi da se mladima stalno nude pogrešni modeli.

"Nož, žica, Srebrenica"

Teofil Pančić za DW ocjenjuje da nije dovoljno to što je netko mlad da bi bio liberalniji od svojih očeva ili djedova jer ako on odrasta u kući u kojoj se vjeruje u tu vrstu zločina i u njegovu isplativost i legitimnost, ako on tako nešto čuje u svojoj ulici, u školi ili na televiziji, ako on tu vrstu ‘misli’ razmjenjuje sa sebi sličnima preko interneta, ne može se očekivati ništa drugo nego da i on bude zagovornik nečega što u srpskom slučaju zvuči kao formula "Nož, žica, Srebrenica".

Zbog toga, smatraju naši sugovornici, usporedba s generacijom unuka u Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata, koja je svojim očevima i djedovima postavljala ključna pitanja o njihovoj ulozi tijekom rata, za sada se ne može prenijeti na slučaj Srbije. I to naprosto zato što je u Njemačkoj generacija mladih počela postavljati suštinska pitanja nakon 20 godina ozbiljnog rada s njima. S mladima u Srbiji se ili ne radi ili se, što je još gore, radi na vrlo pogrešan način, zbog čega smjena generacija može značiti dolazak još gorih. Naravno, ukoliko se ti mladi, kako bi rekao književnik Laszlo Vegel, na vrijeme ne odreknu svojih očeva.

Autor: Dinko Gruhonjić, Novi Sad

Odg. ur.: D. Dragojević