Naznake novog trenda u izmučenom hrvatskom agraru

Hrvatska poljoprivreda i agrarna politika već dugo jako rijetko daju razloga za pozitivne osvrte, s nekolicinom izuzetaka u ograničenim područjima kao što su maslinarstvo ili ribogojstvo. Vijesti su najčešće dosta nepovoljne, obilježene sistematičnim urušavanjem najvećih industrijskih grana kao što su mljekarstvo i ratarstvo. Uz dodatne probleme s dugotrajnim kaosom u sustavu dodjele državnih zemljišta i raspodjelama poticaja, zaokružena je slika s premalo obrađenih površina, ukupnim niskim proizvodnim intenzitetom i odumirućim seoskim imanjima. No čini se da, svemu usprkos, posljednjih šest mjeseci donosi makar naznake određenog novog, boljeg trenda.

„U nedostatku primjerenih dugoročnih strategija razvoja, kod nas u politici mnogo toga ovisi o individualnom kadru na čelu resora. Ako se na takvoj poziciji nađe kvalitetan pojedinac, on zaista može puno napraviti za nacionalnu poljoprivredu“, rekao nam je Miroslav Kovač, tajnik Udruge obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava „Život“ i voditelj poljoprivredne zadruge „Simentalac“. Kovač je pritom, kao što smo uočili prošle jeseni, u javnosti bio razmjerno suzdržan i oprezan prilikom imenovanja Tomislava Tolušića, dotadašnjeg ministra regionalnog razvoja i EU-fondova, na čelnu funkciju u Ministarstvu poljoprivrede RH.

Ovisnost o Agrokoru

Danas pak, Tolušić pobire zamjetne pohvale na račun svog rada, pa smo odlučili provjeriti što stoji iza tog efekta. U međuvremenu se nanizalo više bitnih momenata, a neki su agraru išli u prilog mada su bili politički motivirani iz drugih kutova. Primjerice, smatra se da je PDV na tzv. inpute u poljoprivredi oboren s 25 na 13 posto zbog – interesa koncerna Agrokor. Također, slične su procjene u vezi s novijim urednim isplatama potpora, no aktualni ministar je sve to, u najmanju ruku, očito znao iskoristiti. Poradio je na zaštiti i tržišnoj poziciji domaćeg proizvoda, a posebno se ističe poboljšana komunikacija ministarstva s malim i srednjim proizvođačima.

„To je doista za pohvalu, komunicira se doslovce neuobičajeno, a veliki pomak je ostvaren i na planu donesenih pravilnika te najavljenih zakona kao što su oni o zemljištu, o obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, o zabrani nepoštene trgovačke prakse. Preostaje da vidimo hoće li proizvođači biti dovoljno organizirani da se u pregovorima s npr. distributerima izbore za dobar položaj, a i koliko će država biti u stanju odraditi svoj dio“, riječi su Miroslava Kovača. Pod funkcijom države, naime, on podrazumijeva kapacitet administrativnog aparata i šire izvršne vlasti s ostalim ministarstvima koji zajedno moraju dati dugoročni potisak agraru u svakodnevnoj praksi.

Naravno, ostaje i stari prioritetni zahtjev oko lakšeg i boljeg kreditiranja proizvođača, što bi značilo osnivanje državne agrobanke, no to je već iziskuje bitno krupniji politički zamah. A opća ekonomska situacija, baš kao i odnosi među strankama u RH, danas u presudnoj mjeri ovise o raspletu teške krize u spomenutom trgovačkom i proizvodno-prehrambenom koncernu Agrokor. Poljoprivreda je i dalje gotovo u kompletu ovisna o sudbini tog poduzeća, pa navedene brze isplate javnih poticaja opterećenim dobavljačima hrane za tržište prepoznaje kao vatrogasnu mjeru i ekonomski analitičar Goran Đulić iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID).

Kmetski položaj malih proizvođača

„To ne umanjuje određene zasluge ministra Tomislava Tolušića koji usprkos nekim manama definitivno ima prolaznu ocjenu. Uspoređujući ga s prijašnjima, dosad je već napravio što neki nisu ni u četiri godine. Porezno rasterećenje u sklopu velikog reformskog paketa sigurno je najvažniji potez, na koji se čekalo godinama. Također, došlo je do smanjenja uvoza hrane, iako to nije bilo toliko uvjetovano zaokretom u ekonomskoj politici koliko pojačanom kontrolom uvoza zbog lanjskih skandala sa salmonelom kad se pokazalo da su kroz posljednjih nekoliko godina 'ispod radara', u suradnji s institucijama, u RH ušle tone i tone neispravne hrane“, kaže Đulić.

Ovaj komentator smatra da se pohvala može usmjeriti i prema detektiranju problema disproporcije prodajnih i otkupnih cijena. „Odnosno, problema kmetskog položaja malih OPG-ova“, dodaje on, „naspram trgovačkih lanaca, no ostaje vidjeti hoće li se Zakonom o nepoštenoj trgovačkoj praksi to konkretizirati i riješiti. Međutim, ostaje neodgovorenim pitanjem zbog čega se i dalje ignorira iskustvo drugih EU-zemalja koje su zakonski odredile kvotu od minimalno 50 posto domaćih proizvoda na policama dućana?“ Posla u agraru očito još ima napretek, dakle, ali zasad smo barem u prilici ustvrditi kako su posljednjih mjeseci ipak povučeni neki dobri uvodni koraci.