Nema dovoljno velike kazne "koljaču Balkana"

Ratko Mladić bivši general Vojske Republike Srpske osuđen je na doživotnu kaznu zatvora. Proglašen je krivim za deset od jedanaest točaka optužnice i među zločinima je i njegova krivica za genocid u Srebrenici. Spiegel Online u članku pod nazivom „Niti jedna kazna nije dovoljno visoka" piše o Ratku Mladiću i strašnim iskustvima preživjelih žrtava i ubijenih tokom rata u Bosni i Hercegovini. Članak počinje sa pričom o Amili koja je rođena na dan kada su milijuni građana Bosne i Hercegovine izašli na referendum o nezavisnosti BiH. „S njenim životom počinje i napad ostatka Jugoslavije na Bosnu i Hercegovinu. Amila je umrla četiri mjeseca poslije, a rat je završio tek nakon četiri godine."

„Čovjek koji mora odgovarati za smrt Amile i još oko 100.000 ostalih ubojstava zove se Ratko Mladić", piše dalje Spiegel Online koji i upozorava kako on "do danas on nije pokazao kajanje". U članku se iznosi niz svjedočanstava ljudi iz područja BiH koji su okusili zločine jedinica Ratka Mladića i koji se i danas nose s teškim sjećanjima iz prošlosti: „Prije genocida moj Prijedor je bio raj', prisjeća se pisac Suvad Čehić. 'Mi nismo znali tko pripada kojoj etničkoj skupini. Bio sam siguran da nam se ovako nešto neće dogoditi u BiH.' Ali već tada je Radovan Karadžić je imao plan za stvaranje 'Velike Srbije' i izdaje zapovijest: 'Nesrbi moraju biti odvojeni od Srba. Dio BiH mora biti pripojen Srbiji.' Čehić je završio u logoru Trnopolje: 'Osjećao sam se kao da sam se zatekao u nekom filmu o Drugom svjetskom ratu.' Čitavo selo Trnopolje postalo je koncentracioni logor za oko 23.000 ljudi. Žene i djeca su bili zatvoreni u zgradi nekadašnje osnovne škole, u drugim zgradama je bio Suvad Čehić i drugi muškarci. Nekadašnji prijatelji i susjedi bili su čuvari u logoru", piše Spiegel Online. Suvad i njegova obitelj je prebačena u okupirani dio Hrvatske koje su također nadzirale Mladićeve jedinice od kamo su pobjegli u Berlin gdje je počeo da piše o ratu i genocidu. Njegov bol i doživljaji su već napunili osam knjiga", piše u članku Meline Borčak.

„I danas, više od 20 godina nakon rata se pronalaze tijela žrtava na području rata. Kao što je i tijelo Zekire Begić. Trudna u devetom mjesecu je ubijena i njeno nerođeno dijete hicem u trbuh. Ubojicu je poznavala, dvadesetogodišnjakinja je bila pratilja na njegovom vjenčanju. Sa 37 drugih majki i djece bačena je u masovnu grobnicu. Stotine takvih grobnica su u Bosni više puta otvarane kako bi se leševi i raskomadani ostaci tijela prevezli na druga mjesta i bili bačeni u druge masovne grobnice. Taj pokušaj sakriti zločine je doveo do toga da su tijela mnogih žrtava raštrkana na više mjesta", piše Der Spiegel.

„Alen Muhić je također u potrazi", piše Spiegel Online o jednoj izuzetnoj, ali ne tako rijetkoj životnoj sudbini. „On je rođen u Goraždu u ratnoj bolnici okružen umirućima. Sa mnogo ljubavi su mu njegovi roditelji pokušavali omogućiti lijepo djetinjstvo, usprkos kaosu rata. Tek sa jedanaest godina saznaje da mu to nisu biološki roditelji. Njegova prava majka je bila višestruko silovana i nije ga htjela niti pogledati nakon što ga je rodila", piše Spiegel. „Njegov poočim Muharem je domar bolnice i uzeo ga je u svoju obitelj. Godinama Alen Muhić želi čuti obrazloženje silovatelja, njegovog oca. Jer, on ga je našao prema genetskom kodu i taj Srbin iz Foče, usprkos i sudskoj odluci, ne želi priznati niti da mu je otac."

List Die Welt također piše o „Nasljeđu 'koljača Balkana'" i autor Boris Kalnoky piše o sudskom epilogu: "Sud u Haagu bi presudom trebao doprinijeti tome da se ovakvi zločini više ne ponove nigdje u svijetu i doprinijeti dugoročnom miru u regiji." No podsjeća i kako za žrtve srpskog vođe Vojislava Šešelja nije bilo pravde: „Iako je on bio jedan od najgorih ratnih huškača, oslobođen je krivice 2016. godine jer je odvjetništvo zabrljalo predstaviti detaljne dokaze."

„Iako je mnogo presuda bilo pravedno", nastavlja članak u Die Weltu i kao primjer spominje 40 godina zatvora za Radovana Karadžića, "nije bilo niti jedne jedine presude koju bi na Balkanu smatrali pravednom baš sve etničke skupine. Ratni zločinci se u svojim domovinama slave kao heroji."

„Činjenica da je danas na Balkanu mir, ne smije odvratiti pažnju da je ta regija još uvijek bačva baruta", upozorava Die Welt. „Ono još nije eksplodiralo samo iz jednog razloga: jer se svi tamo nadaju jednog dana pristupiti EU. Ali mržnja među etničkim skupinama je još uvijek prisutna."

List Süddeutsche Zeitung u članku pod nazivom „Koljač" piše kako Ratko Mladić nimalo nije olakšao posao sucima za vrijeme sudskog procesa: "Kad se nakon dugog skrivanja pojavio u Hagu, on nije pokazao niti kajanje, niti spremnost za suradnju." Omalovažavao je sud nazivajući ga „satanskim" i „kreacijom NATO-a". Tako je inscenirao svoj proces pred sudom kao „posljednju bitku" te je u sudnici imao i nekoliko bizarnih pojavljivanja. „Jednom se pojavio sa šubarom koju je nevoljko skinuo. Drugi puta je zaboravio umjetne zube u ćeliji i zahtijevao prekid procesa dok mu ih se ne donesu." Njegovi branitelji su od početka tražili odgodu i tražili da se Mladić pošalje na liječenje u Srbiju ili Rusiju, podsjeća SZ.

Povjerenik za pregovore u ratu u Bosni i Hercegovini Richard Hoolbrook svjedoči kako je u Ratku Mladiću vidio „idealnu figuru za ratnog zločinca iz holivudskog filma". Opisuje ga kao „karizmatičnog ubojicu", piše SZ: „Privatno, Mladić se predstavljao kao poštenjak koji voli cvijeće i uzgaja pčele. U obiteljskom krugu opuštao se igrajući 'Čovječe ne ljuti se'. Mladićeva kćerka Ana, studentica medicine, oduzela je sebi život 1994. godine. Ustrijelila se očevim omiljenim pištoljem, kako se govori, radi srama i zgražavanja zbog nedjela svog oca."

Minhenski list isto podsjeća kako se Mladić godinama sakrivao u Srbiji "uz pomoć armije, tajne službe i crkve". Kad su ga pronašli 26. svibnja 2011. godine u selu Lazarevo, 80 kilometara od Beograda, Mladić je „svoje progonitelje pozdravio riječima: 'Čestitam, uhvatili se pravog'."