Neodlučna velesila
25 godina je Njemačka ponovno ujedinjena. 25 godina su istok i zapad zemlje srastali, ali su ipak na mnogim područjima ostali različiti i jedan drugom strani. Naime, razlike između zapadnog i južnog dijela zemlje, između sjevera i istoka, pripadaju u njemačko povijesno naslijeđe. Centralistička država, koja je recimo u susjednoj Francuskoj po sebi razumljiva, ne pripada u njemačko poimanje vlastite državne tradicije. Njemačka je oduvijek bila savez zemalja, regija, razlika.
Njemačka, četvrt stoljeća nakon političkog čuda ujedinjenja jest omiljena zemlja. Priznata zemlja. Važna zemlja. Zemlja s nevjerojatnom gospodarskom snagom. Sa socijalnim sustavom kojem se dive širom svijeta. To je zemlja koja ne inzistira na vojnoj snazi već na diplomaciji, suzdržanosti i na snazi argumenata. To je duboko građanska republika nasuprot njemačkom Rajhu kojeg su se plašili najprije susjedi, a poslije i cijeli svijet.
Jedna od najutjecajnijih zemalja
Svijet gleda u smjeru Njemačke, posebno u smjeru Angele Merkel. I bez stalnog mjesta u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda riječ kancelarke i Njemačke ima težinu. U Europi, svakako, ali i u svijetu. Njemačka, ta brižljiva, oklijevajuća velesila jest politički i ekonomski „teškaš“ i pripada svakako među pet najutjecajnijih zemalja na planetu. Ipak, to je nesigurna zemlja, nesigurna zbog sebe same. Njemačka ne zna kako se odnositi prema vlastitoj ulozi i sve većim očekivanjima prema Nijemcima. Njemačka bi preuzela više odgovornosti, čak se zaklinje da to hoće. Ali u dubini duše ni zemlja ni većina građana to ustvari neće. Svima bi bilo najdraže da Njemačka bude zelena Švicarska.
Politički je Njemačka duboko usidrena na Zapadu. Nekadašnja politika njihanja između Istoka i Zapada je danas nezamisliva. Ipak, zemlja se njiše između prosvijećenog racionalnog pragmatizma i naizgled nepremostive sklonosti romantici, prekomjernosti i nepredvidivosti. Čak ni Angela Merkel koja je utjelovljenje racionalnosti nije potpuno lišena ovakvih sklonosti. Na primjer, kada je poslije Fukušime najavila zaokret u energetskoj politici i kraj atomske energije, a da prije toga nije izračunala troškove i rizike takvog poteza za industrijsku naciju. Slično je bilo i sada usred izbjegličke krize kada je kancelarka zanemarila sva pravila i dogovore, otvorivši iz humanitarnih razloga granice za sirijske izbjeglice i izazvavši čuđenje pa i negodovanje europskih susjeda. Oni su to doživjeli – ustvari je to potresno – kao „moralni imperijalizam“. Na drugoj strani, u krizi eura Njemačka ostavlja dojam strogog učitelja za sve ostale u Europi, mada je naravno slika štedljive „švapske domaćice“ simpatičnija. Naravno i to izaziva zgražanje u Madridu i Parizu, da ne govorimo o Ateni. Njemačka pokazuje ekonomske mišiće i diktira pravila svojim partnerima. Zemlja preuzima odgovornost i onda pati kada je kritiziraju. S njemačkog stajališta – neopravdano.
„Mislim li na Njemačku u noći, onda spavati neću moći“, napisao je njemački pjesnik Heinrich Heine prije 170 godina. To je prošlost. No, Njemačka je još uvijek zemlja koja više cijeni romantičnog Rousseaua nego prosvijećenog Voltairea ili Lockea. Drukčije rečeno, to je zemlja koja se uvijek iznova više predaje romantičnom pretjerivanju pri procjenama nego što djeluje racionalno i pragmatično. Nitko više zbog toga ne pati od nesanice, ali se nad Njemačkom iščuđuju naši prijatelji, susjedi i partneri.