Neofašizam u Italiji u punom cvatu

Piazzale Loreto u Milanu, trg s kružnim prometnim tokom, u sredini kojeg se nalazi mala zelena površina. Ovo mjesto izgledom nije ništa posebno a niti lijepo. Međutim, ovaj trg je dobro poznat svim Talijanima. Ovdje su naime talijanski pripadnici otpora za vrijeme Drugog svjetskog rata, objesili leš bivšeg diktatora Benita Mussolinija. Iako je već odavno mrtav, njegova uloga i popularnost se ne smanjuju. U raznim anketama, Talijani uvijek iznova biraju upravo njega kao najvećeg talijanskog državnika u povijesti uopće.

No, Mussolini popularnost ne uživa samo u neonacističkim krugovima već i u konzervativnim, odnosno, među sasvim „običnim“ ljudima. Jedan od njih je Tommaso Pini, trgovac povrća čija se trgovina nalazi upravo na Piazzale Loretu. On je uvjeren da je Italija pod fašističkim režimom bila sigurna zemlja s jasnim zakonima i pravilima, te da bi joj tako nešto i danas dobro došlo. „Danas se više ne zna tko pije a tko plaća. Na svakom koraku vas netko ugrožava ili gnjavi; prosjaci, sitni lopovi…Nekoć su žene mogle sasvim sigurno izaći na ulicu“, kaže Pini. Na sebi ima traperice, sportsku jaknu, kožne cipele i moderne naočale. Njegova vanjština ne odaje ništa po čemu bi se moglo zaključiti da zapravo dijeli ista stanovišta kao nasilnici, pripadnici radikalne, neonacističke scene.

Tamo su gdje je država zakazala

„Oni čine mnogo toga dobrog za obitelji s malim primanjima“, kaže jedan muškarac iz susjedstva o članovima jednog rimskog neonacističkog centra. Ova ustanova se službeno vodi kao mjesto susreta i kulture bez ikakve ideološke pozadine. No, u Rimu je javna tajna da je zapravo riječ o pripadnicima talijanskog ogranka neonacističke mreže „Krv i čast“ („Blood and honour“), sa sjedištem u Velikoj Britaniji. Iako se u javnosti predstavljaju kao konzervativci i prijatelji obitelji, posjet njihovoj internetsko stranici odmah upućuje na ono što ova mreža zapravo je. Ovdje se poziva na „održavanje rasne čistoće talijanskog naroda“, na nasilje protiv stranaca, homoseksualaca i ljevičara. No, u centru u Rimu, oni nude tek razne slobodne aktivnosti, besplatno čuvanje djece. Drugim riječima, oni nude pomoć tamo gdje je država već odavno zakazala. A gospodarska kriza, osiromašenje talijanske srednje društvene klase, samo im još više pomažu. Oni kao i sve druge desnoradikalne organizacije nude vrlo jednostavna rješenja – a njih se pak najlakše prodaje i prihvaća.

Više nema razlika između desnice i radikalne desnice

Međutim, mnoge druge desnoradikalne organizacije i stranke, djeluju sasvim otvoreno. Primjerice, članovi Nove snage ( Forza Nuova) kojih u međuvremenu ima oko 2.500 niti najmanje ne taje svoja uvjerenja, već naprotiv, pokušavaju ih i proširiti. Imaju vrlo širok krug „prijatelja i poznanika“, kontakte i u samom središtu talijanskog građanskog društva. Primjerice, bivši rimski gradonačelnik Gianni Alemanno, oženjen je kćerkom jednog vrlo istaknutog neofašiste. Njihov sin je vođa jednog desnoradikalnog studentskog pokreta. Ovakvim kontaktima i vezama, radikalne grupe su već u prošlosti ne samo širile svoj utjecaj već dolazile i do državnog novca.

Drugim riječima, u Italiji sve više nestaje granica između desničara i radikalne desnice, a s njome se sve više udesno pomiče i politička sredina. Ovome je uvelike pomogao i bivši premijer Silvio Berlusconi koji je jednom prilikom politiku Benita Mussolinija označio kao „u osnovi nimalo lošom“. „Mussolini je učinio jednu grešku a to je da je ušao u savez s nacionalsocijalistima, no on je učinio i mnogo toga dobrog“, rekao je Berlusconi.

Nema sučeljavanja s prošlošću

U Italiji je fašizam na vlasti bio gotovo 20 godina. Mussolini je vladao od 1922. do 1943. godine. No, usprkos tome, talijansko društvo se do danas nije pozabavilo svojom prošlošću. „Diktatura Benita Mussolinija tijekom koje su tisuće izgubile život, i danas se često označava kao „mekana diktatura“, kaže švicarski povjesničar Aram Mattioli koji već godinama istražuje talijanski fašizam.

Bilanca njegova istraživanja je zastrašujuća. „Fašistička Italija bila je najuži partner nacionalsocijalističke Njemačke i odgovorna je za najteža zlodjela i zločine. No, Italija je to izbrisala iz sjećanja. Umjesto toga, u središte povjesnog sjećanja je stavljen kraj Drugog svjetskog rata kada je i sama Italija bila okupirana od strane Njemačke i tako postala žrtvom“, kaže on. No, fašističke ideje do danas nisu nestale. Već 1946. godine je u Italiji osnovana nova desnoradikalna stranka, neofašistički Talijanski socijalni pokret (Movimento sociale italiano). 1955. ovaj je pokret doživio ideološku promjenu i od tada se zovu Nacionalni savez. Službeno su se odvojili od fašističkih ideala i time uspjeli ući čak i u vladu.

Međutim, mnogi članovi nisu slijedili ovu promjenu, pa su osnovali male desnoradikalne strane. Jedna od je bila i stranka Socijalne akcije (Azione sociale) na čijem se čelu nalazi unuka Benita Mussolinija, Alessandra Mussolini (na naslovnoj fotografiji članka). Ova je stranka postala dijelom Berlusonijeve stranke Narod za slobodu, i od tada se unuka bivšeg diktatora kao zastupnica konzervativnih nalazi i u Parlamentu. Ona nikada nije tajila koliko je ponosna na svog djeda, a što je posebno zanimljivo – od nje do sada u Italiji još nitko nije ni tražio da se distancira od fašističkih ideala.