(Nepodnošljiva) istina o kampiranju

Nekad je možda i odmor pod šatorom bio izbor samo za one kojima je hotel bio previše skup, ali to već odavno nije tako. Konačno, "dobra" oprema za kampiranje i put u pustoš lako može progutati iznos dovoljan za višednevni boravak i u luksuznom hotelu. Ali život pod šatorom je doista drugačije iskustvo nego ono u četiri zida s krovom nad glavom i još uvijek mnogi misle kako je jedino to "pravi" odmor.

Je li doista tako? Američka marketinška agencija Mercury CSC iz američke savezne države Montane - čestog odredišta američkih ljubitelja prirode svih vrsta zbog svojih golemih prostranstava divljine - provela je ispitivanje među kamperima. Netom objavljena njihova "Istina o kampiranju" otkriva javnu tajnu: čak i među onima koji odmor provode pod šatorom, golema većina njih u svemu tome vidi malo toga zabavnog.

Na prvom mjestu nevolja - što je istaknulo 59% upitanih su insekti: komarci, muhe, bube i gmazovi svih veličina, boja, načina kretanja i neprijateljskog odnosa prema dvonožnim došljacima. Na drugom mjestu nevolja je vrijeme: kampiranje može biti ugodno za blagog, mirnog vremena, ali užitak brzo nestaje kad je hladno ili pljušti kiša i nakon nekog vremena nema baš više ničega suhog za obući.

Ljubav i mržnja prema neugodnostima

Trećina upitanih povrh svega ističe problem kad se trebaju obaviti one stvari i odabrati mjesto "kamo i car ide pješice", a odmah nakon toga kamperi skrušeno priznaju kako je ipak ljepše i bolje spavati u mekoj postelji nego na goloj zemlji na tanašnoj prostirki. I na kraju, tu je i problem kampera kako je zapravo golem posao uopće donijeti i prenijeti sve ono što je potrebno da se netaknuta priroda pretvori u koliko-toliko podnošljivo stanište.

Maclaren Atta, potpredsjednica odjela za želje potrošača agencije Mercury CSC upozorava kako se ne smije počiniti greška i čak i ovakve porazne rezultate ispitivanja tumačiti na krivi način. Jer oni nipošto ne znače da nitko ne želi provoditi odmor pod šatorskim krilom: "To je mnogo složenije iskustvo nego tek provesti 'zabavan' odmor." Jer usprkos komarcima, kiši i jarku umjesto WC-školjke, kamperi "teže da otkriju nešto o sebi samima, baš kao i o području u koje putuju i koje istražuju". Upozorava nas i kako ima nečega u tom izazovu i teškoćama kampiranja, u tom paradoksu problema i nevolja i užitku u svemu tome. Atta nas upozorava kako ti turisti ne teže samo lagodi i komforu, nego autentičnom iskustvu.

Ven Gist je stari kamper koji je svoju strast pretvorio i u posao kojim se bavi. Kad smo mu rekli rezultate ispitivanja, uvijek dobre volje je i nama uz smijeh odmah rekao: "Oh, ne! To je strašno. Sad će moja životna zadaća biti kampiranje opet pretvoriti u nešto zabavno!"

Priroda je "temeljna ljudska potreba"

Kampiranje se u međuvremenu doista pretvorilo i u business. Umjesto da se muče sa šatorom ili dovlače svoju opremu, na svim stranama se mogu iznajmiti i već pripremljene kamp-prikolice i vozila smještena u "netaknutu" prirodu. Smještaj u mnogo takvih kampova nudi i američka šumarska služba i njihova ponuda seže od golemih kamp-naselja u kojima ne nedostaje niti praonica rublja, trgovački centar i uređeni prostori za toaletu pa do jednostavnog parkirališnog mjesta negdje u prirodi, opremljenog u najboljem slučaju tek otvorenim ognjištem.

Ven Gist je zaokupljen novom poslovnom idejom: osnovao je internetski portal LandApart.com na kojem se obraća i kamperima i zemljovlasnicima - prije svega poljoprivrednicima koji žele ponuditi dio svog zemljišta nekome za odmor. On je uvjeren da, upravo zato jer smo svi mi sve više urbanizirani i okruženi betonom i asfaltom, utoliko više trebamo i žudimo povratku prirodi što smatra "temeljnom ljudskom potrebom". Na portalu se može ponuditi sve, od kolibe u šumi pa tek do mjesta na oranici gdje turist može podići šator.

I Carol Hemphill se nada da će tako zaraditi koji dolar jer se s poljoprivredom ionako sve teže može preživljavati. Vodi nas kroz svoje imanje u Philomathu, savezna država Oregon, a trenutno se tamo ne vidi mnogo više od prazne oranice kroz kroju prolazi rijeka Marys. Carol nam kaže kako niti ne namjerava na to polje postaviti mnogo toga što bi olakšalo život turistima, ali i njezin sin Dallas radi za Gistovu agenciju i uvjeren je u poslovni uspjeh tog koncepta.

Naravno, njegova majka nema ništa protiv da joj netko plati tridesetak dolara samo da prenoći na njezinoj oranici i da "uživa" u osami i izdvojenosti. Ipak i sama priznaje: "To nije za svakoga", kaže gledajući u rijeku koja teče. "Ali mislim da sve više i više ljudi misli ozbiljno kad želi promijeniti svoj odnos prema prirodi."

"Zašto bismo platili nešto za ništa?"

Nedaleko od Caroline oranice u Oregonu smo pronašli skupinu mladića na kampiranju (na naslovnoj fotografiji). Tako slave završetak škole i kad im objašnjavamo poslovni koncept LandApart-a, ništa im nije jasno. Zašto da ikome uopće plaćaju nešto da borave na polju na kojem se ne nudi ništa ili gotovo ništa? Umjesto toga su došli u državni park Viento: mjesto je doduše samo par stotina metara udaljeno od bučne autoceste, ali u samo nekoliko minuta mogu stići do čitavog niza aktivnosti.

"Jutros smo se kupali tu u rijeci, jučer smo bili na raftingu, a sutra idemo igrati golf" nabraja nam Tim Lynch. Došao je i njegov otac John i čitava ideja da poljoprivrednici nude svoje oranice za prenoćište mu se "ne čini kao dobra poslovna ideja".

Ali osnivač tog portala Ven Gist je uvjeren kako je baš to ono što ljudi žele. Već sad ima kud i kamo više zainteresiranih turista nego mjesta koja se nude za odmor i odnos prvih i drugih jest devet naprema jedan. "Dobivamo mnogo strastvenih poziva od ljudi diljem Amerike, sve do Kanade, Njemačke i Islanda", kaže nam Gist. "Većina ljudi žele kampirati samo sa svojim društvom i bez nekoga u blizini kako bi bolje doživjeli prirodu."

Iz Njemačke se kod Gista raspitao Hans Willy Thomsen. On živi u Meynu, sasvim na sjeveru Njemačke nedaleko od Flensburga i granice s Danskom. 75 mu je godina i od toga je četrdesetak godina proveo odmor kampirajući, uglavnom u kamp-prikolici. Odmore pretežito provodi u kampovima na njemačkom Sjevernom moru i kaže nam kako on nipošto nije tako "ozbiljan" kamper kao njegov zet. On pak provodi odmor u Norveškoj i tamo ga iznajmljeni helikopter "baci" negdje duboko u divljini gdje se jedva uopće može doći na neki drugi način.

Thomsen nam priznaje da takva pustoš može biti pomalo usamljena i dosadna. Ali provesti odmor na oranici nekog američkog farmera? Sigurno, zašto ne. Rado će probati ako će tako "vidjeti i doživjeti nešto novo", kaže nam njemački umirovljenik.