Nezaboravan dan - 9. studeni 1989.

9. studeni 1989. - bio je to magičan trenutak. Od nesretne birokratske formulacije u ranim večernjim satima kako "sloboda putovanja stupa na snagu odmah" - pa do pada Zida tijekom noći. Za samo nekoliko sati, život Nijemaca i Europljana se promijenio. Dogodila se povijest. DDR, Istočna Njemačka pod komunističkom upravom, je implodirao pod pritiskom prosvjeda i odbjeglih. Pad Zida označio je kraj DDR-a, iako je njemačko ujedinjenje ostvareno tek godinu dana kasnije. Država bez Zida i bodljikave žice, koja je dozvolila svojim građanima da slobodno putuju, nije više imala razloga za postojanje- ako se izuzme njezina veza s Varšavskim paktom i istočnim blokom.

No, Sovjetski Savez - na čijem čelu se nalazio reformist Gorbačov - uzdržao se od primjene sile, baš kao i komunistički vlastodršci u Istočnom Berlinu. "Kinesko rješenje", poput masakra na Trgu nebeskog mira u Pekingu, bilo je isključeno. 9. novembra 1989. Mirovni pokret više nije bio brutalno ugušen kao 1953. u DDR-u, 1956. u Mađarskoj ili 1968. u Čehoslovačkoj. Pad Zida je bio završetak mirne revolucije Istočnih Nijemaca.

9. studeni je bio dan sreće i suza. On je emotivno pogodio Nijemce. Probudio je zaboravljene i potisnute osjećaje, želju za ujedinjenjem na obje strane, želju za slobodom na Istoku. Bio je to pravi trans koji je obuzeo Nijemce i Berlinčane. Osjećaj sreće zbog kojeg smo svi tada bili izvan sebe. Bio je to dan i noć neopisivih osjećaja koji je pokazao da ni 40 godina podjele nisu mogle ubiti osjećaj međusobne pripadnosti - što je većinu nas iznenadilo. Nastala je i izvanvremenski lijepa rečenica Willija Brandta: "Sada srasta ono što jedno drugom pripada." Ali bilo je to srastanje koje nije bilo usmjereno ni protiv koga - a prije svega ne protiv susjeda. Mirna revolucija je usidrila Njemačku u središtu Europe.

Ustanak Istočnih Nijemaca je bio usmjeren protiv komunističke diktature, protiv tutorske države koja je sve regulirala. Bio je to ustanak za jednu otvorenu zemlju u kojoj ljudi više nisu živjeli u zatočeništvu. Zbog toga je glavni bio zahtjev za slobodom putovanja; zahtjev za smanjenjem upliva države zapravo nije bio tako jak. I zato je prava ironija povijesti to što je želja Nijemaca na Zapadu i Istoku za "jakom državom koja se stara o građanima" dio zajedničke političke DNK ponovo ujedinjene Njemačke. Pobuna "protiv države" bila je pobuna protiv "onih gore" ali ne i pobuna za otvoreno društvo.

Njemačka je, poslije 9. studenog 1989. postala protestantskija, istočnija, ideološki mekša i manje kontroverzna, a može se reći i - lijevija. Na čelu države je dvoje Istočnih Nijemaca: predsjednik Joachim Gauck i kancelarka Angela Merkel. Na njima se vidi trag iskustva stečenog životom u DDR-u. To nekima ponekad i smeta. Ali, to i jest normalna politička svakodnevica koja ne dijeli Istok i Zapad. Unutarnje jedinstvo je odmaklo dalje nego što mnogi misle. A počelo je zajedničkim osjećanjem sreće 9. studenog 1989.