Nijemci kao europski Kinezi?

Kad se govori o ekonomskoj neravnoteži ili debalansu, često se misli na simbiozu SAD-a i Kine. Azijati prodaju Amerikancima ogromne količine robe. Zarađenim novcem kupuju američke obveznice i na taj način plaćaju  američke dugove. U neku ruku Nijemci su europski Kinezi. 2011. Njemačka je ostvarila suficit u visini od 136 milijardi eura, što znači da je više izvozila nego uvozila. Pola robe prodano je eurozoni, prije svega tzv. PIIGS-državama (Portugal, Italija, Irska, Grčka, Španjolska) i Francuskoj.

Neki u ovakvoj neravnoteži vide uzrok za dužničku krizu. Rolf Langhammer, potpredsjednik Instituta za svjetsko gospodarstvo u Kielu (IfW) ne misli tako. "Neravnoteža odnosno debalans je refleks odnosno posljedica veoma različitih ekonomija i razlika u konkurentnosti. Svjedoci smo toga da je vrijednost valute mediteranskih zemalja u eurozoni precijenjena, iako bi realno ona morala biti puno niža."

To znači i da su plaće u mediteranskim zemljama jako narasle. To je posljedica gospodarskog razvoja, kojem su pogodovale niske kamate. Jürgen Matthes iz Instituta za njemačko gospodarstvo u Kölnu smatra da su prije utemeljenja monetarne unije kamate bile visoke, jer se strahovalo da bi u eurozoni moglo doći do obezvrjeđivanja eura. "Prije nego što je euro uvođen došlo je do devalvacije u Italiji, Portugalu, Grčkoj ili Španjolskoj. To je za investitore značilo velike gubitke na novčana ulaganja. No, taj raj rizik bio je već uračunat u kamate", dodaje Matthes.

"Popijena i pojedena vjenčana premija"

Ulaskom u zajedničku monetarnu uniju ovaj rizik je otpao. Kamate su u zemljama na periferiji eurozone rapidno smanjene. Rolf Langhammer, potpredsjednik Instituta za svjetsko gospodarstvo u Kielu (IfW) kaže kako je  "vjenčana premija",  u mnogim zemljama popijena i pojedena a nije uložena u vidu investicija ili se investicije nisu isplatile." Tako je došlo do krize sa napuhanim cijenama nekretnina, koja je teško pogodila Španjolsku.  Istovremeno je Njemačka 2010. reorganizirala svoj socijalni sustav i tržište rada. Sindikati su bili suzdržani sa zahtjevima za povećanjem plaća. To je, po riječima profesora ekonomije iz Tübingena dovelo do toga "da mi unutar eurozone imamo zemlje, čija je valuta obezvrijeđena, kao što je slučaj sa Njemačkom i zemlje čija je valuta precijenjena, kao što je slučaj sa Grčkom ili Španjolskom."

Njemačka  profitira od ovih prednosti i razlike u eurozoni postaju sve vidljivije. Drugim riječima, euro kao zajednička europska valuta, nije u stanju ukinuti razlike u okviru monetarne unije, štoviše on doprinosi snažnijoj neravnoteži u okviru eurozone. Prije uvođenja eura Grčka, Italija a ponekad i Francuska mogle su posegnuti za provjerenim sredstvom - devalvacijom vlastite valute, koja je njihovu robu činila jeftinijom a time i atraktivnijom. To je unaprjeđivalo izvoz i uklanjalo razlike i neravnotežu, smatra Rolf Langhammer. Euro je zapravo ovim zemljama oduzeo mogućnost da promjenom kursa reagiraju na debalans.

Interne mjere obezvrjeđivanja

To znači da ove zemlje sada moraju provesti tzv. "interno obezvrjeđivanje" , što znači da one moraju smanjiti plaće. Iako su u Grčkoj proteklih godina plaće drastično smanjivane, nova studija koju je izradio Goldman Sachs predviđa da plaće treba smanjiti za još 30 posto, u Portugalu za 35 posto, Španjolskoj i Francuskoj za 20 posto,  kako bi se, koliko toliko, pokušalo biti konkurentan poput Njemačke. Paralelno se mora raditi i na strukturnim reformama, koje su podjednako neugodne kao smanjenje plaća a donose plodove tek za nekoliko godina. One su povezane s ukidanjem privilegija i mogu također rezultirati gubitkom radnih mjesta.

Sad se povećava i pritisak na uzornu Njemačku da pruži svoj doprinos kako bi došlo do uravnotežavanja u eurozoni i kako bi eurozona bila manje podložna krizama. To je djelimično učinjeno povećanjem plaća radnicima u Njemačkoj. Drugi vid doprinosa stabilnosti eurozone bilo bi povećanje inflacije u Njemačkoj. Veća inflacija poskupila bi njemačke proizvode i učinila ih manje konkurentnim.

Već četiri godine Europska središnja banka izjednačava debalans unutar eurozone na taj način što ubrizgava odnosno usmjerava privatni kapital zemljama jugoistočne Europe. Kupuje obveznice prezaduženih država i snabdjeva banke zemalja europskog jugoistoka novcem, osiguravajući im likvidnost. Da to ne može funkcionirati na dulje staze, vidi se na primjeru kinesko-američke simbioze. Dok Kinezi i dalje marljivo izvoze u SAD, prisiljeni su gledati kako se njihove dolarske rezerve tope fleksibilnom politikom koju vodi Američka federalna banka. Nijemcima prijeti ista sudbina, smatra Rolf Langhammer i zaključuje: "Onaj tko ima trajni suficit, mora prihvatiti rizik, da ima potraživanja, odnosno vrijednosne papire, koji u najgorem slučaju, više ne vrijede."