Politika i automobilska industrija: sve ostaje u obitelji

Automobilska industrija je jedan ključnih industrijskih sektora u Njemačkoj. "Treba nam snažna i inovativna, ali i poštena automobilska industrija", smatra je zamjenica glasnogovornika Ulrike Demer kao odgovor na pitanje, u kojoj mjeri i kancelarka Angela Merkel sudjeluje u pripremama sastanka na vrhu o dizel pogonu. Dodaje i kako se tu radi "kritizirati što treba da kritizirati, ali uvijek sa sviješću kako se tu radi o strateški važnoj industrijskoj grani u Njemačkoj".

Što znači 'strateški važno'? Glasnogovornica to nije objašnjavala, ali brojke govore za sebe: tu je 800.000 radnih mjesta u automobilskoj industriji Njemačke. Automobili čine petinu čitavog izvoza, a povrh toga su tu procjene o još pola milijuna radnih mjesta koji su indirektno povezana sa proizvodnjom vozila.

Još iz doba krize banaka smo čuli izraz Too big to fail i to se svakako može reći i za koncerne poput Volskwagena, Daimlera ili BMW-a. Njemačka bez svoje automobilske industrije više ne bi bila gospodarska velesila.

I više nego dobre veze

Obzirom da je poznata važnost ove industrijske grane već desetljećima postoje veoma tijesne veze između te industrije i politike. Na ključnim mjestima sjede lobisti i nisu rijetki niti transferi iz politike u industriju i obratno.

Samo nekoliko primjera: Daimler je za svog glavnog lobistu angažirao bivšeg Merkeličinog državnog ministra Eckarta von Klaedena, člana CDU. Volkswagen je angažirao bivšeg zamjenika glasnogovornika njemačke vlade Thomasa Stega koji je sa sobom dobio i odlične veze sa SPD-om. Matthias Wissmann je bio njemački ministar znanosti i onda i prometa u doba dok je i Angela Merkel bila ministrica u vladi Kohla, sada je Wissmann predsjednik Udruge njemačke automobilske industrije. Martin Jäger je bio glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova, onda je radio za Daimler, a sada je ministar unutrašnjih poslova pokrajine Baden Württemberg.

Treba svakako spomenuti i da 20% koncerna Volkswagen zapravo pripada pokrajini Donjoj Saskoj, a predsjednik pokrajine je u pravilu i član nadzornog vijeća VW-a – to je dakle bio i sadašnji ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel do 2003. To su samo neki od brojnih primjera koji se mogu naći i na internetskoj stranici Lobbyfacts.eu

Ministrica okoliša Barbara Hendricks je nedavno sažela te dobre veze: "Jednostavno je tako da je državi u prošlosti previše često nedostajala distanca prema automobilskoj industriji."

Novci i donacije strankama

Nisu samo isprepleteni kadrovi, nego tu teče i mnogo novaca. Automobilska industrija redovito donira iznose čitavom nizu političkih stranaka. Kao svake godine, i ovog travnja je Daimler prebacio po 100.000 eura i CDU-u i SPD-u. U lipnju su glavni vlasnici BMW-a, Stefan Quandt i Susanne Klatten poslali 50.000 eura CDU-u i onda još toliko i Liberalima. Industrija nije zaboravila niti predsjednika Baden-Württemberga Winfreda Kretschmanna: njegovoj zelenoj stranci je Südwestmetall prošle godine ukupno poslao 110.000 eura.

Što je cilj tih veza i vezica? Organizacija Greanpeace je u svojoj "Crnoj knjizi automobilskog lobija" tvrdi: oni "šapću političarima interese automobilske industrije. A politika sluša i često rado pomaže. Taj sektor utječe na političke okvire i propise da bi odlično išao posao sa teškim automobilima sa mnogo konjskih snaga."

Ekonomija protiv ekologije

Zaštitari okoliša svoju procjenu temelje na činjenici da se na velikim i snažnim automobilima i zarađuje bolje nego na malima, osobito u inozemstvu. Koncernu kao što je Volskwagen je domaće, čak i europsko tržište tek dio onoga što on prodaje. A nisu svi na svijetu tako oprezni sa ispušnim plinovima i okolišem: u Kini ili Indiji se još uvijek prije svega radi uopće imati nekakav auto.

I na domaćem tržištu nema baš dobrih iskustava sa malenim i štedljivim automobilima: Volkswagen je imao model koji je trebao trošiti tri litre goriva, ali on je tu sakupljao prašinu u prodavaonicama. Planirano je da do 2020. u Njemačkoj bude milijun automobila na električni pogon, ali i tri godine prije tog roka smo daleko od tog cilja. Ti automobili su skupi, akumulatori ne traju dovoljno dugo dok opet ne traže utičnicu. Usred afere sa dizelom je vlada prošlog ljeta otvorila blagajnu i bila spremna na milijarde eura poticaja prilikom kupnje takvih automobila, ali učinak je i više nego skroman.

Christina Deckwirth iz nevladine udruge Lobbycontrol u svom zaključku piše: "Njemačka vlada i dalje pretpostavlja interese automobilske industrije interesima potrošača i okoliša. I u izvješću Vlade o skandalu sa dizelom je autor stručnjak naklonjen automobilskoj industriji. Utvrđivanje činjeničnog stanja izgleda drugačije."

Jer i kod dizela, baš kao i poticaja za električne automobile se sve svodi na isto: prije svega predsjednici pokrajina u kojima leže tvornice automobila se zalažu za državne poticaje u prodaji automobila gdje normalni tržišni mehanizmi (još) ne funkcioniraju. A da li je to dobar ili loš posao kojeg su napravili lobisti?