Njemačka – omiljena destinacija mladih hrvatskih liječnika

Njemačka se u Hrvatskoj još uvijek navodi kao omiljena destinacija za odlazak, nakon čega slijedi Velika Britanija. Pošto je Njemačka zemlja, koja još uvijek ima veliku potrebu za liječnicima i medicinskim osobljem, iz Hrvatske najviše odlaze mladi liječnici koji teško dobivaju željenu specijalizaciju ili na nju moraju dugo čekati. A ulaskom Hrvatske u Europsku uniju je odlazak stručnog kadra u druge zemlje EU-a dodatno olakšan.

Prema navodima Hrvatske liječničke komore, od 1. srpnja 2013. do kraja svibnja 2014. godine 523 liječnika je zatražilo tzv. Potvrdu o sukladnosti obrazovanja doktora medicine s Direktivom 2005/36/EC u želji da svoje novo radno mjesto pronađe u nekoj od zemalja EU-a.

Jezik najbitniji

Najsvježije iskustvo ima 27-godišnji Marin Herceg iz Ljubuškog, koji uskoro započinje specijalizaciju iz interne medicine u gradiću Büdingen. „Put do željenog cilja nije bio nimalo lagan“, prisjeća se Marin, „pribavljanje papira i birokraciju preuzeo sam na sebe, a sve to je trajalo oko godinu dana.“ Poučen iskustvima prethodnika odlučio je sve sam organizirati, jer situacija nije više ista kao prije nekoliko godina. Agencije za posredovanje, koje su prije radile većinu posla, sada su potpuno zakazale, uvjerio se Marin: „Ponude su bile spore, rijetke ili neodgovarajuće, iako sam angažirao nekoliko njih. A u cijelu priču ne treba ni ulaziti dok se ne pribavi cijela dokumentacija.“

Najbitniji dokument za liječnike je tzv. aprobacija, odnosno liječnička dozvola za rad. No, pored toga je taj mladi liječnik iz Ljubuškog također svjestan činjenice da je znanje jezika presudno, budući da je sve veća konkurencija kolega iz drugih zemalja Europske unije, ponajviše Rumunja i Bugara. „Dok sam prikupljao papirologiju dosta sam truda uložio u učenje jezika“, objašnjava Marin: „Nakon položene C1 razine dodatno sam u Freiburgu polagao stručni njemački, a o svemu sam se sâm informirao preko foruma ili kolega koji su već tu.“ Nakon toga je poslao više od 30 do 40 zamolbi na adrese različitih bolnica diljem Njemačke. Od toga se javilo njih 10-ak, a daljnjom selekcijom otišao je na dva razgovora.

Marin je na ideju o odlasku u Njemačku došao nakon, kako kaže, lijepog iskustva kratke studentske razmjene u Hamburgu. Po završetku pripravničkog staža shvatio je da bi dobivanje željene specijalizacije moglo potrajati. Stoga se odvažio okušati svoju sreću u Njemačkoj

„Nema robovlasničkih ugovora kao u Hrvatskoj“

Iz sličnih razloga se na odlazak iz Hrvatske prije dvije godine odlučila i Zagrepčanka Majda Jašaragić. Također nakon iskustva razmjene na kraju šeste godine studija, odlučila je da u Hrvatskoj ne želi niti pokušavati zaposliti se. „Iako sam imala samo osnove njemačkog jezika iz srednje škole, nisam se dala obeshrabriti. Sistem rada u Njemačkoj pružio mi je dodatnu motivaciju i izazov te sam znala da upravo to želim. I nisam požalila“, objašnjava ova tridesetogodišnjakinja.

Ipak, u vrijeme kad se Majda odvažila na taj korak situacija na tržištu je bila potpuno drukčija. Iako Hrvatska tada još nije bila članica EU-a, agencije koje posreduju poslove u inozemstvu bile su na vrhuncu svog rada zbog velike potrebe za liječnicima. U samo mjesec dana organizirano joj je pet intervjua u neurološkim klinikama – kako je i željela, i to sve o trošku tih klinika. Agencija kojoj se Majda obratila preuzela je skoro svu papirologiju na sebe. Dokumentaciju, koju je ta mlada liječnica prikupila i ovjerila u Hrvatskoj, agencija je prevela i proslijedila dalje na odgovarajuće institucije te vodila brigu da u realnom roku dobije dozvolu. Nakon uspješnog posredovanja je agencija troškove, koji su tako nastali, naplatila od klinike, u kojoj se zaposlila Majda. Kaže da nije imala nikakvih problema i priznaje da je imala „dobar tajming“.

Osnovno znanje njemačkog jezika je i ona morala dokazati polaganjem ispita u Goethe institutu te je, kako kaže, uz odgovarajuću dokumentaciju dobila radnu dozvolu za obavljanje liječničke djelatnosti u Njemačkoj.

Sada je već duže vrijeme na neurologiji u jednoj rehabilitacijskoj klinici u gradiću Seesenu, u blizini Hannovera, i iz iskustva može reći da joj se sviđa način na koji funkcionira sustav. „Nema robovlasničkih ugovora kao u Hrvatskoj koji te obvezuju da vratiš novac ako odustaneš od specijalizacije, ili da je trebaš završiti u određenom roku. Već se specijalizacija ili klinika može promijeniti u svakom trenutku, a nema se obveze ni polagati specijalistički ispit, već uvijek možeš bez pritiska ostati raditi kao Assistenzarzt. tj. specijalizant“, priča Majda svoja iskustva.

Htjela se vratiti u Hrvatsku, ali…

Želja za znanjem i razvijanjem bila je misao vodilja i Omišanke Ane Ćorić. 2010. dobila je Dekanovu nagradu za najbolji znanstveni rad na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a 2011. je bila među Top 100 Nacionalovih studenata. „Odlučila sam napraviti pauzu u profesionalnom životu liječnice te otići negdje izvan granica Hrvatske i raditi neko vrijeme u znanosti, te se potom s novim znanjima i spoznajama vratiti u Hrvatsku. Pokušati ostvariti međunarodnu suradnju i vidjeti hoće li rad u znanosti promijeniti moj pristup prema medicini i prakticiranju medicine u daljnjem radu s ljudima“, navodi Ana. Za nju je, kako kaže, logična zemlja za odlazak bila Njemačka, zemlja gdje znanost čini veliku okosnicu u industriji i gdje se konstantno razvija i ulaže u znanstveni napredak, ističe ta mlada liječnica.

Budući da je i ona provela određeno vrijeme na studentskoj razmjeni u Hamburgu, kontaktirala je profesora koji je bio uključen u razvijanje međunarodne suradnje između Sveučilišta u Hamburgu i zemalja južne i jugoistočne Europe. Tako je pronašla mentora u Sveučilišnoj bolnici Eppendorf u Hamburgu u željenom području zanimanja – ljudske genetike. Potom je slijedio najteži dio: sređivanje tehničkih detalja dolaska u Njemačku. „Ta je procedura potrajala nekih šest mjeseci, uključivala je dosta papirologije i posjećivanja međunarodnih ureda, slanja e-mailova, potvrda s fakulteta,…“, prisjeća se Ana.

Kako Hrvatska još nije bila u Europskoj uniji u vrijeme kad je trebala doći u Njemačku, bila joj je potrebna i boravišna viza. „Sve to za mene je predstavljalo jako veliki stres, koštalo je novaca i živaca. Unatoč svesrdnoj pomoći s njemačke strane nije bilo jednostavno. Ali, jednom kada se uđe u sustav, sve je lakše.“

Nekoliko dana nakon dolaska u Hamburg dobila je sve potrebne papire o prijavi da radi kao gost-znanstvenik. „Jako mi se svidio rad u laboratoriju. Ljudi su veoma pristupačni, pomogli su mi oko svega te sam puno naučila o poslu“, kaže ta 27-godišnjakinja, koja je u Hamburgu radila u okviru jednog projekta o istraživanju na području ljudske genetike. „Ukupno sam provela 15 mjeseci radeći na projektu, a sada me čeka napisati sažetak tog rada, pa sam se zbog toga i vratila u Hamburg.“

Iako je u međuvremenu odradila obvezni staž u Zagrebu, planovi se nekada nenadano mijenjaju, sa smiješkom kaže Ana Ćorić: „Prvi plan je bio povratak u Hrvatsku. Ali trenutno, obzirom na uvjete rada i organizacije koji se ovdje nude, kao i mogućnosti ostanka, dvojim o povratku. No, pustit ću da prođe još malo vremena dok ne obranim svoju doktorsku disertaciju, pa onda vidjeti što i kako dalje“, zaključuje ta mlada Omišanka.