Njemačka se nema što žaliti

Njemački gradovi poput Berlina, Mannheima i Duisburga već dugo vremena su prisiljeni snalaziti se s povećanjem broja useljenika, prvenstveno onih iz najsiromašnijih EU zemalja kao što su Rumunjska i Bugarska. Iako oni za sada nemaju pravo na socijalnu pomoć ili pomoć za nezaposlene (što bi jedna aktualna presuda socijalnog suda mogla promijeniti), na raspolaganju im ipak stoji dječji doplatak u iznosu oko 190 eura mjesečno. Prema mišljenju mnogih, upravo je ovaj iznos dovoljan razlog za mnoge siromašne obitelji da napuste domovinu i dođu u Njemačku. Ovdje, ukoliko ne pronađu posao, kao građani EU-a, imaju pravo boravka od tri mjeseca. Nakon toga, moraju napustiti Njemačku.

Međutim, iako se u Njemačkoj uvelike u medijima govori o problemima koje navodno donose ti siromašni useljenici, najnovije istraživanje Europske komisije pokazuje nešto sasvim drugo. Njemačka se naime nema na osnovu čega žaliti, naprotiv, ona trenutno od useljenika više profitira nego što joj oni donose (financijsku i inu) štetu.

Spomenuta studija se bavi prvenstveno pitanjem posljedica takozvane migracije siromaštva, odnosno, na koji način dolazak siromašnih useljenika iz EU zemalja, djeluje na socijalne sustave bogatijih članica Unije. I rezultat je slijedeći: postotak onih koji u Njemačkoj primaju socijalnu pomoć a dolaze iz jedne od zemalja EU-a, iznosi svega 5 posto. Znači, jednako kao i u drugim zemljama, kao što su Finska, Francuska, Nizozemska ili Švedska. Najveći broj siromašnih useljenika živi kod obitelji u kojima barem jedan član ima stalno zaposlenje. Drugim riječima, rezultati ovog istraživanja pokazuju da gotovo da i nema onih koji napuštaju svoje domovine, EU zemlje, kako bi iskoristili socijalne sustave neke druge zemlje, već oni dolaze iz obiteljskih ili poslovnih razloga.

Velika većina plaća porez

S tim u svezi za njemački Spiegel Online, oglasio se i europski povjerenik za pitanja zaposlenja, Laszlo Andor: „Velika većina Rumunja i Bugara u Njemačkoj radi i time pridonosi njezinom razvoju. Oni plaćaju porez i sva socijalna osiguranja a osim toga, taj novac koji zarađuju, oni troše u Njemačkoj“. I doista, rezultati spomenute studije potvrđuju njegovu izjavu. Naime, više od 20 posto useljenika iz Bugarske i Rumunjske koji se nalaze u Njemačkoj imaju završeno visoko stručno obrazovanje. Time je udio visokokvalificiranih iz ove dvije zemlje veći nego kod njemačkog stanovništva uopće.

No, problem koji u Njemačkoj mnogi vide nisu visokokvalificirani radnici, već oni koji nemaju nikakvo ili slabo obrazovanje. A to su prvenstveno pripadnici romske manjine iz Rumunjske i Bugarske koji u Njemačku dolaze ne samo zbog bijede i siromaštva u domovini već i zbog diskriminacije kojoj su izloženi. „Oni tada dolaze u gradove kao što je Duisburg gdje primjerice za ležaj plaćaju 10 eura za noć. U ovom gradu imamo mnogo zapuštenih zgrada i ovdje već žive mnoge romske obitelji. Stanarine su niske, mnogo niže nego u drugim gradovima, pa ne čudi da ovdje više njih dolazi. Već sad u Duisburgu živi više od 8.500 siromašnih useljenika a ova se brojka svaki mjesec povećava za još 500“, navodi član gradskog vijeća Duisburga, Reinhold Spaniel.

Međutim, problem koji ima ovaj grad (kao i još nekoliko njih u Njemačkoj) nemaju svi gradovi i cijela zemlja. Kako kaže sociolog Christoph Butterwegge, ovaj problem ne bi smio ostati problemom pojedinih gradova. „Ukoliko bismo otvorili sve perspektive koje nam stoje na raspolaganju, onda bismo vidjeli da zapravo imamo dovoljno novca za rješavanje problema s kojima se suočavaju pojedini gradovi“, naglašava on.

Tko je sad na potezu? EU ili njemačka vlada?

Ali, usprkos svemu, njemački ministar unutarnjih poslova, Hans-Peter Friedrich i dalje zahtijeva od EU-a da po ovom pitanju učini više. Prema njegovom mišljenju, trebali bi biti uvedeni novi zakoni i pravila kojima bi onima koji su već jednom bili u nekoj zemlji i ovdje nisu pronašli zaposlenje, bio zabranjen ponovni dolazak.

Christoph Butterwegge kritizira njemačkog ministra i traži da „konačno obustavi izbornu kampanju koja je ionako već prošla“. „Friedrich je za svoju kampanju zloupotrijebio te siromašne useljenike kako bi samog sebe prikazao nepokolebljivim. No, on bi trebao primiti na znanje da su ti ljudi građani EU-a i da imaju određena prava. On bi želio samo slobodu po pitanju kretanja kapitala, no sloboda kretanja ljudi je ipak daleko važnija…“, naglašava Butterwegge.

No, iako se Njemačka dakle prema rezultatima istraživanja Europske komisije ne bi trebala žaliti, neki njezini gradovi ipak imaju velike probleme koji bi trebali biti što prije riješeni. Međutim, čak niti sam predstavnik grada Duisburga, Reinhold Spaniel ovo rješenje ne vidi u promjenama zakona po pitanju slobode kretanja građana EU-a. „Siromašni koji k nama dolaze imaju ista prava kao i svi drugi građani Europske unije, kao Britanci ili Francuzi. No, problem je u tome što mi naše probleme ne možemo riješiti sami već nam je potrebna pomoć – ili EU-a ili njemačke vlade“, naglašava Spaniel.

Idealno rješenje bi svakako bilo, pomoći onim zemljama odakle primjerice dolaze siromašni. Samo tako bi se smanjio pritisak i potreba za napuštanjem domovine.