Njemačko jedinstvo: zašto uopće slaviti?

Zamislite da se slavi Dan njemačkog jedinstva i svi zajedno slave. Izgleda da je to ovdje još uvijek nezamisliva predodžba. Ili ipak nije?

„3. listopad je savršen nacionalni praznik, pogotovo sad kad se opet govori podjeli društva", misli Clemens Hühmer. On je rođen 1986. i tada je to i službeno još bio Zapadni Berlin. „Ujedinjenje Njemačke je dobar primjer da ne mora sve završiti loše."

Sportski djelatnik Hühmer pripada naraštaju koji i hladan rat i DDR poznaju samo iz priča svojih roditelja ili iz školske nastave. Ali ipak i u njegovoj glavi još uvijek postoji zid.

Na istok? Nikad!

„Makar nemam veze sa podjelom Njemačke, na primjer ne bih nikad preselio u istočni Berlin. Imam i prijatelja sa Istoka kojima nikad ne bi palo na pamet preseliti se u Wilmersdorf ili Charlottenburg", kaže Hühmer.

Gotovo 30 godina nakon pada Berlinskog zida je podjela još prisutna u naraštajima koji su tek rođena u ujedinjenoj Njemačkoj. Zašto se ti mladi još uvijek drže starih predodžbi o razlikama između istoka i zapada?

Istraživanje Centra za društvena istraživanja sveučilišta Martin Luther iz Halle-Wittenberg pokušalo je pronaći odgovor. Autori Everhard Holtmann i Bend Marthens u svakom slučaju zaključuju kako „DDR još postoji čak i kod onih koji je nikad nisu doživjeli."

To se odnosi na mlade koji su odrasli u ujedinjenoj Njemačkoj i sa jedne i sa druge strane nekadašnje granice: mladi koji su stasali uz priče roditelja koji su odrasli na socijalističkom istoku, kao i onih koji su slušali priče roditelja na zapadu.

Zlostavljanje na granici

„Moj otac je uvijek iznova pričao o zlostavljanju na njemačko-njemačkoj granici kad je iz Zapadnog Berlina preko tadašnjeg DDR-a išao u Bavarsku", sjeća se Clemens Hühmer. Granična policija je detaljno pregledavala prostor za prtljagu, puštali su ga da vječito čeka i iživljavali su se na njemu.

Nasuprot tome, na istoku je bilo i pozitivnih uspomena iz doba socijalizma roditelja, baka i djedova i koje su prenijeli na naraštaj rođen u zajedničkoj državi. „U usporedbi sa današnjom svakodnevnicom, kada je riječ o kvaliteti života DDR ispada relativno dobro", kaže Holtmann za list Die Zeit.

Što su mlađi ispitanici, to je veća distanca od socijalističke Istočne Njemačke. A za razliku od njihovih roditelja ili djedova i baka, naraštaj rođen nakon ujedinjenja je uvjeren kako (naša sadašnja) demokratska pravna država nema nikakvu alternativu, zaključak je studije. „Tu se dakle raste određeno raščišćavanje sa DDR-om."

Dovoljno je reći adresu

I Natalie Oikova, rođena 1995. u istočnom dijelu Berlina je vidjela tu nostalgiju kod svojih roditelja. Njen otac je 1989. došao iz Bugarske u Istočnu Njemačku koja se već raspadala kako bi u istočnom Berlinu radio kao zubarski tehničar. Dvije godine kasnije je slijedila i majka. „Moji roditelji su dugo sanjarili o bratskoj solidarnosti koja je tada vladala u Bugarskoj. Doživljavali su pozitivno taj socijalistički i lijepi međusobni odnos", kaže nam. U međuvremenu se to promijenilo: „Bugarska koju su znali moji roditelji, već odavno ne postoji. U posljednjih 30 godina su se ljudi veoma  promijenili."

Makar je već nekoliko puta bila na proslavi ujedinjenja Njemačke na Brandenburškim vratima, dvadeset dvogodišnja studentica teatrologije se osjeća tek Berlinkom, ali ne Njemicom ili Bugarkom. „Radije se određujem po gradu nego po čitavoj državi", kaže Natalie Okova.

Zidovi u glavama

Ali niti to ne koristi, jer i kao Berlinčanka je uvijek iznova suočena sa starom granicom. Čim otkrije u kojoj četvrti živi i da dolazi iz Kaulsdorfa, odmah se pojavljuje zid i bude svrstana među Ossi – Istočnjake. Jer upravo novogradnje u njenoj četvrti Marzahn-Hellersdorf su simbol arhitekture i načina života socijalističke Njemačke.

Nevidljivi zid proteže se i duboko na zapad. Mladi političar i glumac iz Karlsruhea Michael Brandt je također uvijek iznova suočen sa njemačko-njemačkom prošlošću. On je bio kandidat stranke ljevice tako da su ga na zapadu psovali kao „članom stranke ubojica sa Berlinskog zida". „Kad god se u političkoj raspravi nije moglo dalje, uvijek se izvlačila batina kako smo istočnonjemački komunisti", kaže Brandt. Jer stranka ljevice doista dobrim dijelom potječe od Stranke demokratskog socijalizma (PDS) koja je pak nastala od DDR-ove komunističke partije koja se tamo zvala Jedinstvena socijalistička stranka Njemačke (SED).

Michael Brandt još nikad nije slavio Dan ujedinjenja. Na taj način spada u većinu građana ove zemlje koji se doduše raduju zbog ujedinjenja, ali 3. listopada radije uživa osobno. Za Clemensa Hühmera je važna i simbolika: „Mislim da je baš za Njemačku važno da se 3. listopad slavi kao nacionalni praznik. Kaže se da se sve raspada, ali ujedinjenje je uglavnom prošlo bez nasilja i pozitivan je primjer da može biti i drugačije."