Novi čovjek s istoka

Tuskov prethodnik Herman Van Rompuy bio je ekstremno samozatajni predsjednik Europskog vijeća. Odmah nakon stupanja na funkciju on je rekao da se njegovo mišljenje ne računa, već da on svoj zadatak prije svega vidi u uspostavi konsenzusa među članicama. Van Rompuyevo poricanje samoga sebe ponekad je graničilo s mazohizmom. Nezaboravne su groteskne scene u Europskom parlamentu kada se Nigel Farage, predsjednik britanske stranke euroskeptika UKIP-a, rugao Van Rompuyu da ima "karizmu mokre krpe i izgled sitnog bankovnog činovnika." Van Rompuy se u svojoj fotelji meškoljio, kolutao očima, ali je stoički podnio tiradu. To nije bio lijep prizor.

Belgija - kovač konsenzusa

Van Rompuy je bio prvi stalni predsjednik Europskog vijeća. Predsjednik, na primjer, vodi summite EU-a i zastupa Uniju na van. Do 2009. su mjesto predsjednika Europskog vijeća naizmjenično obavljali šefovi država i vlada. U usporedbi s Tonyem Blairom ili Jacquesom Chiracom koji su se znali dobro inscenirati, Herman Van Rompuy je bio sivi miš. Njegova "mana" je još bila i to što je iz Belgije koja "nije država", kako je podrugljivo rekao Nigel Farage u istom zločestom govoru, imajući na umu flamansko-valonski spor. No njegovo belgijsko porijeklo i njegova neupadljivost bili su temelji njegovog relativnog uspjeha. U Belgiji, kompromisu koji je rezultirao državom, on je naučio tražiti konsenzus i vidio da je vlastito profiliranje pritom prepreka. Pogotovo tijekom financijske krize njegova uporna nastojanja da se donesu zajedničke odluke pokazala su se dobrima.

Nitko šefovima država ne bi trebao "ukrasti pozornicu"

Osim toga, šefovi država i vlada žele prilično neupadljivog predsjednika Vijeća. Najprije se kao o mogućem kandidatu govorilo o Tony Blairu. On je - da je dobio priliku - EU-u doista mogao dati jedan jači, međunarodni pečat. To bi međutim išlo nauštrb ostalih državnih šefova i oni to nisu htjeli. Zato je predsjednik postao čovjek kao Herman Van Rompuy. Čini se i da su šefovi država bili zadovoljni njime kao svojevrsnim strojem za konsenzuse, posrednikom i koordinatorom. Inače ga nakon dvije godine ne bi bili ponovno izabrali. Kada je tijekom njegova dva mandata EU ostao jedinstven i solidaran u važnim pitanjima, onda je to bila i Van Rompuyova zasluga za koju istina nikada nije dobio pohvale. A,kada Unija nije govorila istim glasom, onda to nije bila njegova krivica.

Manje skromnosti

Donald Tusk je čini se pravi nasljednik. U svojim dosadašnjim nastupima je pokazao da posjeduje neke kvalitete Van Rompuya, ali da nema njegove slabosti. Tusk vjerovatno neće biti zadovoljan sasvim skromnom ulogom koju je izabrao igrati Belgijanac. To će za EU biti dobro. Unija sa svojih 28 država i 500 milijuna stanovnika na svjetskoj pozornici na žalost još uvijek ne igra u klasi u kojoj bi trebala igrati. To ima veze i s njenim čelnim predstavnicima. Herman Van Rompuy nije bio kriv za to, ali je na nekim svjetskim skupovima bivao jednostavno previđen jer nije htio biti u prvom planu, iako je formalno bio najviši predstavnik EU-a. Sa skromnošću se nekada može i pretjerati i to bi sada s Donaldom Tuskom trebalo biti drukčije. U korist Tusku pri tome ide činjenica da kao dugogodišnji poljski premijer ima bliske i bogate političke kontakte.

Iskustvo s Rusijom

Zanimljivo će biti promatrati i kako će se odraziti činjenica da Donald Tusk kao istočni Europljanin u EU donosi jednu potpuno drukčiju perspektivu - pogotovo sada u prijeporu s Rusijom. Poljska je bliže Rusiji, patila je pod Rusijom i Sovjetskim Savezom; u krizi oko Ukrajine je i Donald Tusk kao poljski predsjednik davao oštrije izjave o Rusiji, nego što su to činili drugi šefovi vlada iz zapadne Europe. No kao predsjednik Europskog vijeća on si ne smije dozvoliti da ga vodi samo njegovo porijeklo, već mora uzimati u obzir sva mišljenja. Ova nova perspektiva će međutim biti dobra za EU u kojoj politički gledano još prevladava zapadnoeuropska perspektiva.

S dolaskom Tuska na čelo Vijeća bi mogli zapuhati novi ekonomsko-politički vjetrovi: svoju zemlju je kroz ekonomsku krizu dobro proveo pametnim reformama i bez paketa pomoći. Taj primjer bi od koristi mogao biti zemljama kao što su Francuska i Italija, koje uvijek traže europski novac umjesto da se same reformiraju. Kao predsjednik Eurospkog vijeća Tusk bi, međutim, radije za sebe trebao zadržati činjenicu da su njegovi ekonomsko-liberalni uzori Margaret Thatcher i Ronald Reagan, jer bi to dovelo do nepotrebne polarizacije.

Oproštaj od haiku poezije

Donald Tusk međutim nije idelolog, već pragmatičar - kako u ekonomskoj politici tako i u ophođenju s Rusijom. Ideolozi su u funkciji predsjednika Europskog vijeća na pogrešnom mjestu. Ono na čemu još treba poraditi je njegov engleski. Njemački i ruski dobro govori. Ali bez obzira koliko što je to drago Nijemcima i što poznavanje ruskog može biti korisno u potrazi za rješenjem ukrajinske krize, bez engleskog se na europskoj, a pogotovo na međunarodnoj sceni ne može ništa.