Noć u kolijevci Bauhausa

Ja obožavam Bauhaus, pogotovo njegovu arhitekturu. Oduvijek me oduševljavala efikasnost uporabe materijala i boje, minimalizam i jasnoća ovoga stila. Lijepo je ono što je funkcionalno - to je bila njegova maksima. Pohodila sam brojne centre djelovanja "bauhausovaca": Weimar, u kojemu je Bauhaus 1919. osnovan. Berlin, u kojemu se 1933. sam raspustio. I u Bijelom gradu Tel Aviva, u kojemu je kasnije ostavio svoje tragove. No, Dessau, neupadljivi postindustrijski grad na Labi sam do sada preskakala. Pritom je Bauhas tamo u razdoblju od 1925. do 1932. godine doživio svoje najproduktivnije godine. Ovdje tako stoje svjetski poznate zgrade poput škole s natpisom Bauhaus, kuće za majstore ovoga stila, naselje Dessau-Törten, Kornhaus i mnoga druga zdanja. U jednom krilu zgrade škole gosti od 2013. godine mogu čak i prenoćiti. I to ne želim propustiti.

Povratak u prošlost

Samo nekoliko stotina metara od glavnog kolodvora u Dessauu stojim već pred glavnom zgradom. Utemeljitelj Bauhausa Walter Gropius sam je napravio nacrt asimetričnog kompleksa koji se sastoji od više međusobno povezanih krila. U njega spada i peteroetažni atelier. On ima karakteristične male balkone koji me, gledajući sa strane, podsjećaju na odskočne daske. Možda su one trebale dati polet "bauhausovcima".

Od 1926. ovdje su stanovali posebno nadareni studenti i mladi majstori. Bauhaus, naime, nije bio samo sinteza umjetnosti i zanata, on je bio životna filozofija koja se provlačila i kroz privatni život njegovih sljedbenika. U glavnoj zgradi se tako nije samo radilo nego i slavilo, glumilo, ljubilo - ukratko: živjelo. Dokumentirane su lude zabave na kojima se i po deset studenata znalo nagurati na jedan mali balkon i preko niskih ograda skakati u susjedne sobe. Koja atmosfera mora da je vladala tamo gdje je na jednom mjestu bilo toliko puno istomišljenika iz različitih područja - od zanatlija preko slikara do arhitekata - koji su se sastali da bi skrojili potpuno nove kriterije! Može li se i danas osjetiti duh koji je onomad vladao kada se noći u atelieru?

Minimalizam na 24 kvadrata

Prvi dojam dok ulazim u sobu u kojoj ću provesti noć je razoračavajuć. Zbog jedne umjetničke radionice je slobodna još samo jedna soba - prema sjeveru i bez balkona. Ali dobro, barem je i u njoj gotovo čitav vanjski zid u staklu. Gledam direktno na krilo glavne zgrade u kojemu su smještene radionice i učionice. Danas je tamo muzej i sjedište Zaklade Bauhausa Dessau osnovane 1994. godine.

Bijeli zidovi i staklene površine preko puta reflektiraju u moju ionako svijetlu sobu dodatno svjetlo. Ali prije svega se u sobi akumulirala sva toplina ovoga dana. Termički, mislim si, Bauhaus, stil koji je bio tako koncentriran na efikasnost, očito još nije bio tako razvijen.

Prostorija je namještena minimalistički: zidovi su bijeli, a na podu prekrivenom linoleumom boje cigle stoji sivi krevet, crni pisaći stol, dvije Bauhaus-fotelje s metalnim nogama, jednostavna vješalica i narančasto-siva komoda. Većina namještaja odiše duhom vremena, ali goli zodovi me podsjećaju na sterilni bolnički hodnik. Osjećam potrebu obojati velike površine bojom. Kako se tek radikalnim ovaj stil morao činiti studentima prije gotovo sto godina?!

Bez luksuza, ali autentično

Imam vlastiti umivaonik s ogledalom - wc i tuš moram dijeliti sa sustanarima na katu. Ono što je za studente nekada bio čisti luksuz, danas je svjedočanstvo onoga vremena i objašnjava niske cijene ovoga prenoćišta. Jedna noć u jednokrevetnoj sobi može se dobiti već za 35 eura, u dvokrevetnoj za 55 eura. Tko pravovremeno rezervira smještaj preko Zaklade Bauhausa u Dessauu, može odsjesti i u jednoj od personaliziranih soba. One su naknadno namještene objektima dizajnera koji su u njima živjeli.

Nakon što sam brzo nešto pojela u stilski dosljednom Bauhaus-bistrou, krećem u ranovečernji obilazak kuća u kojima su živjeli majstori i učitelji Bauhausa - Walter Gropius, Paul Klee, Vassily Kandinsky, Lyonel Feininger i Ludwig Mies van der Rohe. Te kuće su bile posebno za njih planirane i izgrađene.

Akustika koja nije za djecu

Između visokih borova stoje nanizane, isprepletene kocke koje su tijekom dana otvorene za posjetitelje. Sada, u večernjim satima, u njima su se udomaćili umjetnici koji sudjeluju u umjetničkoj radionici i sada rade na svojim instalacijama. Tema je smeće, recycling i održivost.

Razgovaram s Juanom Arangurenom. Taj arhitekt iz Madrida je zaljubljenik u Bauhaus. "Nekada je ovdje moralo biti jako živo", kaže pijuckajući svoje pivo: "Smeta me da ovdje danas nitko više ne živi. Kao da se tako može zamrznuti duh moderne."

Adamu Drazinu, diznajneru antropozofu s University Collegea u Londonu, sviđa se minimalizam arhitekture ovih kuća, ali i on je kritičan. U često golim prostorijama, kaže, zvuk prejako odzvanja, što baš nije prilagođeno djeci. Meni se pak sviđa neopterećnost s kojom ovi umjetnici prilaze slavnom Bauhausu. Za njih, razvoj moderne nije stao kod Bauhausa. Baš kao što su to priželjkivali i "bauhausovci".

Puna raznoraznih dojmova nestajem u svojoj sobi-atelieru u glavnoj zgradi preko puta. Probudivši se iduće jutro, shvaćam da je doista jedinstveni doživljaj kada možeš osjetiti duh bauhausovaca i spavati u ovom povijesnom zdanju - kao da smiješ ostati u muzeju kada svi ostali odu.