Obrana ili ratni zločin?

Danas je Bijeljina grad u sastavu Republike Srpske u Bosni i Hercegovini. To treba naglasiti kako bi se razumio kontekst svečane akademije kojom je 31. ožujka tamošnja općinska boračka organizacija obilježila Dan obrane Bijeljine. Svečanosti su prisustvovali općinski i gradski uglednici, a obilježavao se, kako je naglašeno, "datum kada se srpski narod Semberije organizirao se da bi se obranio i spriječio novi Jasenovac i ozloglašenu 13. Handžar diviziju".

Tog prvog travanjskog dana 1992. godine su u gradić na bosanskohercegovačko-srbijanskoj granici ušli pripadnici Arkanovih "Tigrova". U prva četiri dana travnja su Arkanovci i domaći pomagači ubili najmanje stotinu civila, a prema podacima udruženja "Povratak", do 1995. je u Bijeljini ubijeno je najmanje 500 civila - Bošnjaka.

Ne mogu povratiti svoju djecu

"Niko mene ne dira, nit' ja koga nit' ko mene. Živim o sebi, pri sebi. Ja znam da povratiti moju djecu ne mogu. I čovjeka. A bilo je dobrijeh ljudi, pa mi je pomoglo. A ne bi bilo mnoge briga što sam ja danas gladna i što sam u hladnoj sobi bila cijelu zimu. Niko mi nije došao da upita kako si."

Živana Delić, rođena Doknić, rodom je iz semberskog sela Čengić. U prostranoj porodičnoj kući Živana i Redžo su lijepo živjeli u mješovitom braku s tri sina i dvije kćerke. Policajac Nebojša Narandžić je 3. travnja 1992. došao po sinove Sulejmana, Berzada i Beriza. Redžo je rekao da i njega vodi. Živana ih više nikada nije vidjela. Samo Sulejmanovi posmrtni ostaci su pronađeni i sahranjeni kako dolikuje. Ostali se vode kao nestali.

Nebojša Narandžić je napustio Bijeljinu i živi negdje u Srbiji, a Živana se nada da će krivce stići kazna. "Samo mi je kasno sve. Mrtva glava ne govori i bolje mi je da ćutim. Ne da se ja nekoga bojim, ja se samo dragoga Allaha bojim i više nikog."

Generalna proba rata

Povodom "Dana obrane", bijeljinska Bošnjačka zajednica kulture "Preporod" oglasila se priopćenjem u kojem se kaže: "I pored propagandnih laži o navodnim borbama, nije ubijen nitko u uniformi i s oružjem u ruci, nitko takav nije ni ranjen, ni zarobljen, ni izveden pred sud, nitko takav nije viđen na ulicama Bijeljine. Tko je počinio zločine, tko je kriv za stradanja civila? Zar su se takozvani "branioci Bijeljine" borili protiv žena i djece?"

Jusuf Trbić, predsjednik "Preporoda" i poznati novinar, dobro pamti kako ga je četnički vojvoda Mirko Blagojević, danas odvjetnik, uhitio i odveo u Krizni štab SDS-a. Tu je posljednji put vidio braću Belkić, Ibrahima (17) i Almira (16).

"Usput sam vidio mrtve ljude na ulicama, ispred kuće Redžepa Šabanovića. Bio sam prestravljen. Tamo u štabu, sve je bilo krvavo. Tada sam vidio šta rade, dovode ljude, premlaćuju. Koga god sam tamo vidio, nikad ga nitko više nije vidio."

Trbić je teško premlaćen i pukim slučajem ostao je živ. Dugo se krio kod susjeda Srba, a potom uspijeva pobjeći u Njemačku. Danas živi u Bijeljini, a o zločinima u ovom gradu objavio je dvije knjige. "Bijeljina je bila izabrana za generalnu probu iz jednostavnog razloga što tu nije bilo nikakve mogućnosti otpora, nikakve mogućnosti pobune. Bijeljina je u potpunom okruženju srpskih sela, na samoj granici sa Srbijom."

Zločin bez kazne

Početkom aprila 1992. ubijeni su Bisera Bišanović, njene kćerke Nermina i Mirsada, unuk Damir Danović (16), koji je bio kod bake u gostima, te Radmila Novaković, podstanarka kod Bišanovića. I psa rase "dalmatinca" su Arkanovci zaklali.

Sahranivši najmilije, Damirova majka Jasmina Danović, sa suprugom Jusufom odlazi u Njemačku. Poslije rata vraćaju se u Hadžiće, a 2000. u Bijeljinu. Kćerka Dijana ostaje da živi u Nizozemskoj. Nakon smrti supruga i svekra, Jasmina živi sama. Kaže da se vratila tamo gdje su njeni ukopani.

"Dobijam 150 konvertibilnih maraka kao civilna žrtva rata. Navodno su htjeli da ih vade, pa da se to ispituje. Ne dolazi u obzir da se prenosi, nema od toga ništa. Gdje je ukopan, tu nek' leži i gotovo." Arkanovci Marko Pejić Ciganin, Vladimir Homa Rus, Nebojša Đorđević Šuca, Srđan Golubović Maks, te izvjesni Bojke i Bokser, iza sebe su ostavili krvavi trag. Ne zna se njihova sudbina, ali za zločine im nije suđeno.

Duhovna prostitucija

Lazar Manojlović, član Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH i dobitnik brojnih priznanja za svoj rad na zaštiti ljudskih prava, početkom travnja 1992. bio je direktor Osnovne škole "Sveti Sava" u Bijeljini. Početkom rata u BiH smijenjen je sa mjesta direktora, a za Deutsche Welle govori o tima danima.

"Što smo dalje od toga, sve su veće i morbidnije laži. Slušam tog Blagojevića (vojvoda Mirko Blagojević, op.a.) i sve mislim kako je on za liječenje. To ja zovem duhovna prostitucija. Bio sam u centru događaja u Bijeljini i moram priznati da nisam vidio naoružanog muslimana, ali sam, dolazeći iz Velike Obarske, kod tvornice "Sava" vidio mnogo roditelja svojih učenika koji su se plašili srpske odmazde," kaže Manojlović.

Podsjeća da je tih dana ubijen njegov najbolji pomoćni radnik Maid Sinanović. "On je bio tako dobar čovjek, dobar radnik, a mene su optužili da sam držao neprijatelja. Neću govoriti ime, ali mi je jedan zaposleni u policiji tada rekao da se tri dana i tri noći voze leševi i bacaju u Savu i Drinu. Zašto se ne kaže istina pa da živimo zajedno?" pita se Manojlović.

Autor: Emir Musli

Odg. ur. Zoran Arbutina