Odgovornost umjesto moći

Njemačka je zauzela svoje mjesto tamo gdje je oduvijek pripadala, naime u središtu Europe. Francuz Paul Claudel rekao je u ljeto 1945: Vi Nijemci ne biste trebali težiti dominaciji Europom. Vi – narod iz centra, narod s najviše susjeda – trebate objasniti narodima oko vas da samo zajedno imaju budućnost. To je europska Njemačka. Zapravo je Savezna Republika – dakle zapadni dio – prepoznala povijesnu odgovornost odmah nakon užasa Drugog svjetskog rata i nacističke vladavine, te djelovala u skladu s tim. Ranom odlukom za zapadne integracije Zapadna Njemačka definirala je zajednicu zapadnih demokracija kao mjesto kojem su težili svi Nijemci. Tako je podijeljena i poražena zemlja preuzela obvezu da otvori put razumijevanju Zapada i Istoka.

Njemačka istočna politika otvorila je šansu za novi početak Zapada i Istoka. To je mogla i morala biti zadaća svih država s obje strane. Forum je bio oblikovan u Konferenciji za europsku sigurnost i suradnju koja je na konferenciji u Helsinkiju 1975. predstavila politički master-plan za prostor od Vancouvera do Vladivostoka. Pomislite samo: od sjevernoameričkih demokracija pa sve do Sovjetskog Saveza s njegovim azijskim dijelom! Rezultat je bio nadvladavanje podjela, ne samo u Njemačkoj, nego i u Europi. Ali, je li zaista bilo tako? To se s pravom može pitati kada se danas pogleda politički krajolik. Izgleda kao da neki uopće ne žele nadvladavanje podjela, već samo pomicanje crte razgraničavanja dalje na istok. To bi bio povijesni nesporazum! Uzgred, to bi bilo kršenje osnovne filozofije povelje iz Pariza od 21. studenoga 1990: tada su se sudionice Konferencije za evropsku sigurnost i suradnju izjasnile za novi prijedlog o suradnji u njihovom prostoru.

Njemačka je još kao podijeljena zemlja dala impuls za proces europskog ujedinjenja. Jednako se tako ujedinjena Njemačka mora osjećati pozvanom da da nove poticaje ujedinjenju Europe. Najprije u dva smjera. Prvo, proces ujedinjenja mora biti nastavljen jasno i odlučno. Ne postavlja se pitanje treba li imati manje ili više Europe. Pitanje zapravo glasi: hoće li se Europa dalje graditi ili se vraćamo u stare rovove? To nas dovodi do druge stvari: podjela Europe ne smije se događati kada je jasno da je jedinstvo donijelo toliko dobroga.

Koja je uloga Njemačke u tome? Ona ne bi trebala biti gonič, ali bi trebala biti motor, izvor ideja, uvijek iznova podsjećati na Claudelovo upozorenje iz 1945. U nastajanju novog svjetskog poretka Europa treba biti laboratorij jedinstva koji će se posvuda doživljavati kao pravedan. Ukratko, nova Njemačka u novoj Europi ne treba demonstrirati moć, već preuzeti još više odgovornosti. Odgovornosti za svijet ravnopravnosti, a ne dominacije; za svijet u kojem će svakome biti jasno da na duge staze nijednom narodu ne može biti dobro ako je drugima loše. To je rezultat globalne prožetosti koja narode svijeta povezuje u nešto više od zajednice naroda: to je sudbinska zajednica, zajednica opstanka.

Hans-Dietrich Genscher, 1927, je bivši političar njemačkih Liberala koji je od 1969. do 1974. bio ministar unutarnjih poslova, a od 1974. do 1992. ministar vanjskih poslova i vicekancelar Savezne Republike Njemačke. Bio je član vlada triju kancelara: Brandta, Schmidta i Kohla. Sredinom rujna objavio je knjigu „Moje viđenje stvari“ (Meine Sicht der Dinge).