Odmor s pogledom na brodsku olupinu

"Trebalo je Costa Concordiju odvući odmah nakon nesreće", ljuti se Giuseppe na trajektu koji vozi do otoka Giglio. "Tako bi se izbjegla opasnost od zagađivanja mora, a ne bi ni okoliš bio unakažen s ovom olupinom!" Poduzetnik iz Milana je s obitelji na dnevnom izletu na otok i namjerno okreće glavu kad se olupina ukaže na pučini. Doista, kruzer leži kao nasukani kit i hrđa na obali.

Na (polu)potonulom divu se odjednom vidi neko kretanje, a i putnici trajekta polako dolaze na palubu kako bi bolje vidjeli, što se dešava. "Prvi puta smo ovdje, na ljetovanju ali i da vidimo, što se zbiva s tim brodom", objašnjava Niccolo iz Padove. "Ovaj pogled vas tjera na razmišljanje i na bijes. Stvarno se pitam, kako je kapetan uspio počiniti tako nešto? Čovjek se mora sramiti u njegovo ime."

Oko olupine broda koji se nasukao u siječnju 2012. se mnogo toga dešava. Dolaze i odlaze brodice i čamci s radnicima, pored trupa se može vidjeti plava i učvršćena platforma s dizalicom - pravo gradilište na vodi. To je i radno mjesto za petstotinjak ljudi i u smjenama se radi dan i noć na sanaciji olupine. Na početku projekta u svibnju 2012. se procijenilo kako će to koštati 236 milijuna eura, ali već tri mjeseca kasnije je bilo jasno da će troškovi biti najmanje dvostruko veći.

Tek nekoliko metara od plaže

Projekt vodi Franco Porcellacchia u ime brodara Costa Crociere i spašavanje Concordie naziva "jedinstvenom akcijom". U rujnu bi se brod trebao odsukati i ispraviti. Pedesetogodišnji kapetan trajekta Gino, u besprijekornoj uniformi, je sumnjičav: "Možda će im uspjeti ispraviti brod, ali meni se čini da će se u tom pokušaju raspasti. To bi bila dodatna katastrofa."

Kapetan trajekta se češe po bradi i glasno razmišlja: "Kriv nije samo Francesco Schettino, makar je pravno uzevši, kao kapetan odgovoran za sve. Ali na zapovjednom mostu je bilo još ljudi i za to je krivo više osoba." Naš kapetan trajekta sigurno vodi svoj brod prema luci otoka Giglia i tek tako se vidi, koliko je olupina zapravo blizu obale. Nema niti stotinu metara do plaže.

Kapetan Gino više puta dnevno plovi pored olupine i turisti redovito zure u unesrećeni brod i baš svatko ima foto-aparat u rukama. "To je ljudska znatiželja. Ovdje su poginule 32 osobe, a nekoliko metara dalje se ljudi brčkaju u vodi", misli Gino.

I doista: pored mjesta nesreće se prostire uvala s lijepim pijeskom i ponekom liticom. Kao stvoreno za odmor obitelji s djecom. Posvuda leže turisti, ispruženi na šarenim ručnicima ispod šarenih suncobrana. Sve je kao na svakoj običnoj plaži: nekoliko mladih jedu pizzu, majke love djecu da ih namažu kremom za sunčanje, jedna žena se sunča na litici - i jedino što nije "normalno" je čelični kolos Costa Concordije praktično nadomak ruke.

Odličan posao - i katastrofa

Giglio je također jedno od mjesta gdje se sav život odvija na rivi. Redaju se kafići, slastičarnice, prodavaonice odjeće, suvenira i pribora za ronjenje i ribolov, a tu je i restoran Sergia. On radi preko čitave godine i smiješi se kad ga se pita o olupini. Jer on odlično zarađuje od sve te gužve: "Zahvaljujući Costa Concordiji otok je opet dobro posjećen. Žao mi je mrtvih, ali moram reći, mi živimo dobro od te olupine."

Tu su turisti, ali na otoku je i na stotine radnika koji rade na sanaciji broda. Turisti ostaju možda dva tjedna, ali radnici ostaju. Gradonačelnik Giglia ipak smatra kako je Costa Concordia sramota za njegovo mjesto. Doduše, ima više onih koji dolaze na dnevni izlet, ali broj noćenja je pao već prošle godine za 28%. Zato općina sudski traži od brodara 80 milijuna eura odštete.

Na otok ne dolaze samo turisti iz Italije. Po uličicama se vidi i mnogo Kineza: dva, tri puta tjedno dolaze trajekti na kojima su samo posjetitelji s Dalekog istoka. Oni dolaze prije svega iz Prata, talijanske metropole tekstilne industrije gdje živi na tisuće Kineza.

Njihova djeca također žele na more preko ljeta, baš kao i njihovi talijanski prijatelji, a njihovi roditelji su znatiželjni i "u živo" vidjeti olupinu o kojoj se toliko govorilo na televiziji. Postoji čak i turistička agencija s kineskim namještenicima koja organizira autobusni izlet - plus ručak i naravno, priliku da se fotografira pred olupinom.

Ali uvečer, tu je gradonačelnik u pravu, Giglio postaje sve prazniji. I kapetan Gino se sa svojim trajektom već vratio na kopno, a plaža postaje pusta. Sunce zalazi za litice, a olupina broda se može razaznati tek kao silueta.

Rita radi kao konobarica u baru na plaži. I ona gasi šarena svjetla na terasi i na trenutak gleda prema brodu: "Ne mogu se navići na taj pogled. Može se pomisliti da je olupina već postala dio krajolika, ali za mene nije." Odmahuje glavom, a onda i ona odlazi kući.