Europa i izbjeglice

Idomeni, Gevgelija, Preševo, Riska, Tovarnik, Brežice, Spielfeld – mala mjesta za čije postojanje do ljeta 2015. nisam znao ništa više nego da se nalaze uz granice zemalja na jugoistoku Europe. A onda je iz ratnih područja Sirije, Iraka i Afganistana u ta mjesta došlo na stotine tisuća ljudi. Tamo sam kao reporter viđao uvijek iste scene.

Tisuće ljudi, iscrpljenih, izgladnjelih, bolesnih, a ipak punih nade u budućnost bez rata, spavaju na podu i guraju se u prepunim vlakovima i autobusima. Većina ih je krenula u ovu odiseju jer je morala napustiti svoje ratom razrušene domovine i jer su ogromni izbjeglički kampovi u Libanonu, Jordanu i Turskoj prepuni i bez dovoljno financijskih sredstava. I jer sa svakom godinom postaje sve tanja nada da se u njihove zemlje može vratiti mir.

Godinama se iz Europe prekriženih ruku gledalo kako par stotina kilometara od europskih granica na tlu Sirije nastaje jedna od najvećih izbjegličkih katastrofa od Drugog svjetskog rata, kao da se sve to tiče tek bližeg susjedstva te zemlje. Kada se onda, na kratko, u europskom bedemu otvorila pukotina, tvrđava je hitno ojačana ogradama – 26 godina nakon pada Berlinskog zida. Usred Europe, čak i između članica EU-a. To je bio prvi korak prema ukidanju Europe. Da je Angela Merkel poslušala svoje kritičare i zatvorila njemačke granice, bila bi to ozbiljna opasnost za postojanje EU-a u sadašnjem obliku. Ona, na sreću, to nije učinila.

Izgubljene europske vrijednosti

Danas bedemi Europe opet stoje, visoki. Mali gradovi na Balkanskoj ruti pali su u zaborav. Tisuće ljudi koji trenutno na jugoistoku Europe čekaju zaglavljeni, bez krova nad glavom, smrzavajući se na -15, javnostima u Berlinu, Beču ili Stockholmu teško da vrijede više od kratke vijesti na margini novina.

EU ima dva važna saveznika u svojoj namjeri da izbjegne odgovornost i prihvati izbjeglice – turskog autokratu Erdogana i Sredozemno more. Prošle godine se u njemu utopilo najmanje 5.022 ljudi. EU to naziva osiguravanjem granica, ali to je zapravo rat koji vodimo protiv ljudi koji se pokušavaju domoći Europe.

EU tvrdi da se hoće boriti protiv krijumčara ljudi, ali oni danas dižu cijene za svoje usluge kao nikad prije. Sam EU potiče potražnju za krijumčarima jer ljudi nemaju skoro nikakvog drugog načina da legalno doputuju u EU ili da izvana postave zahtjev za azil. Nastaje dojam da su krijumčari izabrani kao dežurni zlikovci kako EU ne bi morao stati pred ogledalo kada se postavi pitanje tko je odgovoran za mrtve.

To nema nikakve veze s europskim vrijednostima kojih su puna usta. Europa nije u krizi jer Sirija gori. Europa je u krizi jer desničarski populisti pokušavaju prizvati duhove tridesetih godina.

Europa i izbjeglice

Hannah Arendt je, nedugo posle Drugog svjetskog rata, rekla da ljudska prava koja su utvrdili Ujedinjeni narodi nemaju nikakvu vrijednost kada se nacionalne države suoče s milijunima izbjeglica jer ove nemaju mogućnost u praksi tražiti svoja prava. Danas se ponovo isplati čitati Hannah Arendt jer tisuće utopljenih u Sredozemnom moru stvarno nemaju ništa od apstraktnih ljudskih prava.

Pri tome EU ne bi postao ono što je danas da članice poslije Drugog svjetskog rata nisu prihvatile milijune prognanih. Ne bi bio ono što je danas da slobodni dio Europe nije otvorio svoje granice za ljude koji bježe od režima zemalja realno postojećeg socijalizma ili za izbjeglice iz etnonacionalističkog ludila jugoslavenskih ratova.

Između Bosne i Hercegovine i Njemačke nema Sredozemnog mora u kojem se može utopiti. Kada je moja obitelj pobjegla od rata u BiH, na tom putu nije morala riskirati život. Početkom devedesetih je Njemačka primila stotine tisuća ljudi iz bivše Jugoslavije, država Varšavskog pakta i Sovjetskog Saveza. To nije učinilo Njemačku lošijom, nego boljom zemljom.

A sada Europi prijeti raspad jer se njezine države članice s ukupno 510 milijuna stanovnika ne mogu dogovoriti što da učine s dva milijuna izbjeglica – u trenutku kada na svijetu ukupno ima 65 milijuna izbjeglih! Ako takav raspad dozvolimo, onda je izgubljeno ono što je nastajalo poslije Drugog svjetskog rata i pada Berlinskog zida. Onda to više nije moja Europa.

*Krsto Lazarević (27) je rođen u Bosni i Hercegovini i kao dijete je s roditeljima iz BiH pobjegao u Njemačku. Danas živi u Berlinu i piše za nekoliko medija na njemačkom jeziku.