Tuga, suosjećanje, zaprepaštenje. Kamo to vodi? I mi se to pitamo nakon napada na berlinski božićni sajam. Za teroriste je odgovor jasan: ka strahu i užasu. Do pogrešnih reakcija. Do stvaranja jaza unutar društva, što bi olakšalo novačenja novih terorista. Do promjena koje bi našem društvu otele ono što tako volimo i zbog čega se isplati živjeti: naše slobode, naše zajedništvo i naš osjećaj da smo na sigurnom.
Neki sad kažu da se nalazimo u „RATU" protiv terorizma. To smatram pogrešnim etiketiranjem, pa i onda ako je to plod užasa počinjenim činom. Obzirom da iz takvog etiketiranja mogu biti poduzete pogrešne mjere, ovdje se ne radi samo o svađi oko pravog pojma.
"War against terror" bio je moto američkog predsjednika Busha. S dobrim se razlozima već tada kritiziralo što se u tom kontekstu govori o ratu: kad je on završen? Nalazimo li se sad u ratnom stanju koje stalno traje, zato što mi ne možemo u potpunosti isključiti mogućnost novih terorističkih napada?
Treba li se teroriste „priznati" kao ratnu stranu, iako su zločinci? Ipak ne. Kad govorimo o ratu, iz toga proizlazi fokusiranja na vojno, umjesto na sveobuhvatnu borbu protiv terorizma.
BORBA protivi terorizma – to je pravi pojam. O tome se radi: uz pomoć policijskih, sredstava tajnih službi – a gdje je to potrebno (protiv „Daesha") – i vojnim sredstvima boriti se protiv terorizma. I s pametnom politikom.
Širenje straha i užasa se olakšava ako teroristima uspije posijati generalno nepovjerenje u našem društvu: nepovjerenje u rad sigurnosnih službi, nepovjerenje prema medijima, nepovjerenje prema svima koji su drugačiji od nas samih, nepovjerenje prema manjinama.
Nepovjerenje posebno dobro uspijeva u klijalištu sumnjičenja i glasina, tako da se na koncu sve opcije smatraju mogućima. Zbog toga je još važnije nego inače ne baviti se javnim špekulacijama koje otežavaju i rad sigurnosnih službi, kako one same stalno upozoravaju.
Kako se možemo štititi?
Kod ovog pitanja se ne radi samo o sigurnosti od napada, već i o zaštiti od straha. Naše sigurnosne službe su do sada spriječile nekoliko napada i one rade na tome da poboljšaju i dalje zaštitu građana: kroz međunarodnu suradnju, rad tajnih službi i kriminalne policije. Trebali bismo poslušati njihove preporuke kako se trebamo ponašati s ciljem sprječavanja napada i da budemo budni. Sve te sigurnosne mjere neće dovesti do 100%-tne, ali barem dalekosežne sigurnosti, kako i mi sami ne bismo postali žrtve terorističkog napada.
Strah usprkos tome ostaje. Kako se možemo zaštititi od tog straha? Ne vjerujem da za to postoji univerzalni recept. Ali moglo bi pomoći kad bismo shvatili što teroristi žele postići – i onda se ponašali upravo na suprotan način. Trebali bismo imati povjerenje u naše sigurnosne službe i našu državu, da se čini sve što je moguće za našu sigurnost i da se stalno trudi spriječiti terorističke napade.
Trebali bismo se informirati iz ozbiljnih medija, a ne iz bizarnih blogova i ne nasjedati na svaku glasinu samo zato što se munjevito širi Facebookom. I naš tisak zaslužuje povjerenje.
AfD & Co. – na valu straha do moći
Obično se radujemo kad netko vidi naše osjećaje. Jer onda imamo osjećaj da nas netko shvaća. Ali mi bismo trebali vidjeti da postoje skupine ili stranke poput AfD-a, koje o strahovima govore, ali ne s namjerom da se s njima suoče ili da ih smanje, već da ih siju i poveća(va)ju. Jer oni na valu straha žele na vlast, iako nam pritom njihovi recepti ne mogu pomoći.
Snaga našeg otvorenog, slobodarskog i pluralističkog društva je u tome da mi kao „raznoliko različiti" (Amartya Sen) možemo mirno živjeti jedni s drugima. A temelj za to je međusobno povjerenje, da se, sve dok se ne dokaže suprotno, o drugima ništa lošega ne misli. I zato manjine ili skupine, koje kolektivno ili individualno nemaju nikakve veze s napadima, ne smijemo smatrati suodgovornima ukoliko neki terorist pripada toj manjini ili skupini. Izbjeglice su odgovorne za neki napad koji počini neki izbjeglica isto onoliko koliko smo to odgovorni Ti ili ja.
Teroristi žele da mi živimo drugačije. Da prestrašeni više ne idemo na božićne sajmove ili na nogometne stadione, da izbjegavamo okupljanja ljudi ili sredstva masovnog prijevoza, da budem skeptični i da nikome više ne vjerujemo. Trebali bismo činiti upravo suprotno i ostati opušteni, koliko je to moguće. Zajedništvo – to je ono u našem društvu što najbolje pomaže protiv užasa zvanog terorizam.