Pöttering: Ustav EU-a nije uvjet za članstvo Hrvatske
12. svibnja 2006Tim povodom je predsjednik tog zastupničkog kluba, Hans-Gert Pöttering dao opširniji intervju za Deutsche Welle.
Gospodine Pötteringu, na razgovor dolazite iz obilaska grada. Kako Vam se dopao Split? Osjećate li europski ugođaj hrvatskog Jadrana?
«Doživljaj staroga povijesnog grada bilo je divno iskustvo, jer smo ovdje doživjeli komadić srca Hrvatske, ali i golemo europsko ozračje. Palača rimskog cara Dioklecijana svjedoči o našim zajedničkim europskim korijenima. Nju smo posjetili, baš kao i druge dijelove ovoga veličanstvenog grada.»
Uoči Vašeg posjeta velike je iritacije izazvao intervju što ste ga nedavno dali agenciji Reuters. U njemu navodno tvrdite kako je «europska perspektiva Hrvatske neizvjesna, jer se građani Europske unije boje proširenja». Ta je izjava, međutim, kasnije opovrgnuta. Što ste točno rekli?
«‹Daljnje proširenje bez europskog Ustava podliježe dvojbama, ali je Hrvatska na svom putu.› To znači da sam jasno izrazio kako je cilj započetih pregovora s Hrvatskom skori pristup Europskoj uniji i kako on ne ovisi o Ustavu. Mišljenja smo, doduše, kako bi on morao biti izglasan, ali nije uvjet za pristup Hrvatske. To sam ovdje, u Splitu, pojasnio i premijeru Ivi Sanaderu, njegovoj Vladi i ostalima. Pogrešno sam citiran, a mislim da je to prepoznala i novinska agencija.»
O Hrvatskoj na putu u EU Vama i Vašim kolegama zastupnicima govorili su premijer Ivo Sanader, ministrica vanjskih poslova i europskih integracija Kolinda Grabar-Kitarović, ministrica pravosuđa Ana Lovrin i ministar gospodarstva Damir Polančec. Koje su Vaše najvažnije spoznaje iz njihovih izlaganja?
«Najvažnija spoznaja je da je opravdano povjerenje u hrvatsku Vladu pod vodstvom Ive Sanadera. Premijera poznajem odavno, još iz vremena kada je bio u oporbi. Uvijek sam imao povjerenja u njega, a to se danas potvrdilo. Među izvješćima spomenutih ministara posebno me se dojmilo izlaganje ministrice pravosuđa koja nema lagan posao u razvoju struktura pravne države, nakon što su strašne godine komunizma ostavile svog traga. U tome je na dobrom putu pa mogu reći da ne samo stajalište premijera, nego i ostalih ministara pokazuju vrlo pozitivan trend.»
Možete li na temelju tog trenda, a ja bih rekao dinamike kojom se Hrvatska priprema za članstvo u Uniji, reći kada bi otprilike moglo doći do prijama?
«Premijer Sanader je rekao da bi Hrvatska trebala pristupiti Europskoj unji tako da je moguće sudjelovanje na idućim izborima za Europski parlament koji će se održati u lipnju 2009. To je zacijelo vrlo ambiciozan vremenski plan, ali ga mi podržavamo, a najviše zbog toga što se hrvatska Vlada time upustila u vrlo snažan reformski proces i preuzela ga na sebe kao obvezu. Zbog toga smo po tom pitanju na strani hrvatske Vlade.»
Europski se političari uglavnom slažu kako o svakoj zemlji na putu u EU valja suditi na temelju individualnih kriterija. Zbog njihova nedostatnog ispunjavanja u slučaju Bugarske i Rumunjske Europska je komisija sada stisnula kočnicu, no ipak te dvije države samo što nisu postale punopravne članice. Nije li to nepravedno u usporedbi s hrvatskim postignućima?
«Podupirem taj dojam. No, on sada ne smije ići na štetu Bugarske i Rumunjske. Šefovi država ili vlada su odlučili da će one postati članice Europske unije 1. siječnja 2007. ili 1. siječnja 2008. Toga se moramo pridržavati. Početak pregovora s Hrvatskom je, na žalost, praktički bio odgođen na godinu dana zbog događaja oko generala Gotovine. Ja sam uvijek žalio što s pregovorima nismo mogli početi ranije. Mislim da je po tom pitanju Hrvatskoj učinjena nepravda. No, pregovori su sada otpočeli i nadajmo se da će uskoro biti okončani pozitivnim ishodom. Stvari su sada takve kakve jesu i moramo nastojati da Bugarska, Rumunjska, ali i Hrvatska pristupe Europskoj uniji u za to predviđenim rokovima.»
Ako se nakon prijama Hrvatske doista dugo ništa više ne bude događalo na polju proširenja Unije, kako vidite budućnost zemalja jugoistočne Europe?
«Mislim da moramo učiniti dvije stvari. Državama na Balkanu moramo pružiti jasnu europsku perspektivu. One moraju znati da je cilj članstvo u Europskoj uniji. No, na tom putu moramo biti strpljivi. Europska se unija mora najprije učvrstiti i produbiti unutar sebe. Moraju biti ostvarena načela ustavnog ugovora. Nikome ne može biti u interesu članstvo u Europskoj uniji koja se istodobno iznutra raspada, jer nije sposobna djelovati. Stoga moramo nastaviti već započeti, paralelni proces osposobljavanja Unije za prijam novih članica provedbom načela Ustava, nudeći istovremeno spomenutim zemljama europsku perspektivu, ali ne od danas do sutra, nego tijekom duljeg procesa u kojemu će za različite države morati vrijediti drugi, različiti uvjeti.»
Čini se da i u Njemačkoj raste otpor brzom proširenju EU-a. Predsjednik Konferencije pokrajinskih ministara za europska pitanja Hermann Winkler u razgovoru za dnevnik «Die Welt» poručuje kako «EU Hrvatskoj jasno mora dati do znanja da u idućih pet do deset godina punopravno članstvo nije moguće». A što onda tek reći zemljama poput Albanije, Bosne i Hercegovine, Makedonije ili Srbije i Crne Gore.
«Živimo u demokraciji u kojoj svatko smije izraziti svoje mišljenje. S dotičnim ćemo ministrom razgovarati o tom pitanju. No, Hrvatsku se ne može strpati u taj usporeni proces. Ministar Winkler zacijelo ima pravo sa svojom tezom da proces proširenja ne smijemo odveć ubrzati, jer prethodno moramo konsolidirati Europsku uniju. Stoga moramo pronaći odmjereni, razumni put između produbljenja Unije s jedne i postupnog pristupa balkanskih država s druge strane. Ne može se sve dogoditi od danas do sutra.»
Kada po završetku sastanka u Splitu napustite Hrvatsku, kakav ćete dojam ponijeti sa sobom?
«Kad sutra otputujem odavde, Hrvatsku ću sigurno napustiti s dubokom sviješću kako se radi o izrazito europskoj zemlji, zemlji u središtu Europe s dugom europskom tradicijom. Mi, Europljani, moramo spoznati odakle potječemo i da smo dio zajedničkog kontinenta. Njega krasi golema raznolikost koju moramo očuvati. Split je drukčiji od Hamburga ili Bonna, Zagreb drugačiji od Budimpešte ili Pariza, a upravo to čini bogatstvo Europe. To bogatstvo i to mnoštvo ujediniti, ali istodobno i sačuvati kulturnu raznolikost velika je i povijesna zadaća pred kojom se nalazimo. Ako je pokušamo riješiti strastveno s jedne i strpljivo s druge strane, onda je pred našim kontinentom, pred ovom prekrasnom Europom dobra budućnost.»