Papa posjećuje kolijevku vudua

Oko crkve Svetog Mihaela u Cotonou punom parom se svi pripremaju za dolazak poglavara Katoličke crkve. Posvuda vježbaju zborovi koji će pratiti službu Božju ove nedjelje koju će predvoditi papa. Zborovođa Nicolas de Dravo pomno sluša svaku otpjevanu notu i ispravlja greške da se ne bi dogodile i pred Benediktom XVI. On je osobito ponosan što ispada da je njegova domovina Benin nešto kao omiljena afrička zemlja poglavara Katoličke crkve: "Ovo je već treći papinski posjet, to je za nas veoma važno."

Usprkos tome, mnogi su negodovali zbog izbora zemalja koje će posjetiti Benedikt XVI. Doduše, u ovoj zemlji na zapadu Afrike je otprilike svaki četvrti stanovnik katolik, ali Benin je kolijevka pradavnog vjerovanja vudu koje se kasnije otamo proširilo i u mnoge druge zemlje, u pravilu tamo gdje su transportirani robovi iz Afrike. Riječ vudu (voodoo) zapravo znači duh na lokalnom jeziku. I sljedbenici te vjere vjeruju u jednog boga - ali on ima mnogo djece. Za sve te bogove posvuda uz obalu Benina stoje oltari, a na plažama se održavaju vjerske ceremonije.

"Liberalna zemlja"

I zborovođa de Dravo priznaje kako su nekad svi njegovi zemljaci vjerovali u ta božanstva, ali je ipak sretan kako se danas može birati između vudua, kršćanstva ili islama. Usprkos tome, i danas oko 18% stanovnika Benina ustraje u pradavnom vjerovanju, što je više nego u bilo kojoj drugoj zemlji Afrike. De Dravo u tome ne vidi problem: "Benin je liberalna zemlja, a različite vjere mirno žive jedne pored drugih."

U gradu Ouidahu se osobito vidi ta tijesna povezanost različitih religija. Tamo je smještena velika bazilika gdje će Benedikt XVI. u nedjelju slaviti 150. godina pokrštavanja Benina. A nedaleko od tog katoličkog hrama je vuduistički hram posvećen pitonu. Doduše, on je danas uglavnom tek turistička atrakcija, ali je ipak važan dio i vuduističkog vjerovanja i tamošnje tradicije koja kaže kako su upravo zmije nekad spasile grad od prepada.

I upravo u taj grad su u 19. stoljeću došli misionari. Vuduistički glavni svećenik je dopustio da i oni šire svoju vjeru, ali je tražio da i katolički svećenici jedu fufu i orahe kole - što je tipično za ceremoniju vuduista. Vodič kroz hram posvećen pitonu, Moise Toffon, pripovjeda kako su misionari prihvatili taj zahtjev, ali su onda došli s jednim svojim: željeli su sagraditi svoju crkvu, točno preko puta hrama vudua. I to je glavni svećenik odobrio, svjedoči Toffon i dodaje kako je vuduistički duhovnik čak poslao svoje radnike na gradilište da bi pomogli gradnju crkve. Tako je ovo jedini grad u zapadnoj Africi u kojoj i danas stoje crkva i hram vudua - jedan pored drugog.

Crkva i vudu-hram

No iako postoji duga tradicija suradnje, ipak je u prošlosti bilo i pojedinačnih sukoba. Jedan od kritičara kršćanstva je i Dah Aligbonen, vudu duhovnik koji obrede obavlja u dvorištu svoje kuće u Cotonou. Svakog dana mu dolaze vjernici koji od njega traže savjet ili ga mole za manji obred. On tvrdi da su među njima ponekad i katolički svećenici, jer su umorni i razočarani u svojoj crkvi: "U toj crkvi se i ujutro, u podne i uvečer mora plaćati novac. Za nju morate biti veoma bogati." Ali postoji i još jedan drugi razlog, zašto se ljudi vraćaju vuduu, objašnjava Aligbonen: čežnja za tradicijom Afrike.

Autorica: Katrin Gänsler /aš/sm
Odg. ur.: Z. Arbutina