Pate sa smješkom na licu

Japanska tradicija ne dozvoljava da ljudi izgube obraz, bez obzira u kakvim se situacijama nalazili. Japanci posljednja četiri dana imaju dovoljno razloga za očaj. Stanovnici potresom i tsunamijem pogođene japanske regije ostali su bez krova nad glavom, a mnogi još traže svoje najmilije: djecu, roditelje, bližu i daljnju rodbinu. Na svu tu nesreću prijeti im još i radioaktivno zračenje. Na televizijskim snimkama koje kruže svijetom vide se pak kadrovi Japanaca koji na niskim temperaturama mirno čekaju u redu za hranu, vodu i odjeću i nastoje spasiti ono što se spasiti može. Bez ekscesa i nasilja.

Predsjednica Njemačko-japanskog društva Pia-Tomoko Meid objašnjava da je takvo ponašanje odraz japanskog mentaliteta.

”Japanci su veoma povučeni kada je riječ o izražavanju osobnih emocija. Oni ne žele opterećivati druge svojim osjećajima. To objašnjava i činjenicu zašto se mnogi smješkaju kada daju svoje izjave. Kažu: 'o, grozno, nemam više kuće', a pritom se smješkaju.”

Japanci svaki dan očekuju potres

Za mnoge Europljane je to neshvatljivo, ali japanska tradicija nalaže da pojedinac ne smije svoje loše osjećaje prenositi na druge ljude. Japanci su pritom i mnogo opušteniji u odnosu na druge narode. Mentalitet, tradicija, ali i šok, razlozi su ovakvog izlaženja Japanaca na kraj s trenutnom situacijom. Pia-Tomoko Meid komentira:

”Oni u stvari svakodnevno računaju s novim potresima. Japanci su bili spremni na jedan veliki potres. Očekivali su doduše da se on dogodi u Tokiju. Dakle, mogu slobodno reći: Japanci su donekle i emocionalno pripremljeni na velike potrese.”

Japancima je važna i harmonija u grupi. Svaki Japanac se vidi kao dio grupe, što znači da svi moraju slijediti isto pravilo. Nema nedoličnog ponašanja. Japanska interpretacija ovog pravila je da čovjek koji pravi ekscese pada na teret cijeloj grupi. Svi pripadnici grupe imaju isti problem koji mogu riješiti samo zajedničkim trudom i naporom, objašnjava predsjednica Japansko-njemačkog društva Pia-Tomoko Meid.

Japanci uvijek "paze na obraz"

To što se u Njemačkoj stječe utisak da Japanci ne žele tuđu pomoć iz inozemstva, pa čak ni od japanske dijaspore, Meid opet objašnjava japanskim mentalitetom: "U ovom trenutku, pomoć sa strane im više smeta. Japanci ne žele jednostavno reći 'dođite', a da prethodno ne znaju što će s tim ljudima. Te ljude sa strane treba negdje smjestiti, oni ne znaju jezik, ne znaju gdje da idu. Zato Japanci prvo žele točno vidjeti gdje im je pomoć potrebna i te ljude onda tamo i angažirati. Dovesti ljude sa strane, a ne znati kuda i što s njima bilo bi za njih gubljenje obraza. Oni su i u ovakvim teškim situacijama, ipak, japanski gosti".

Ovoga gesla se pridržava i japanska dijaspora. Prvo čeka informacije i smjernice iz Japana, pa će tek onda reagirati. Japanska dijaspora poručuje: ”Oni će nam reći što im je potrebno, a kada nam to kažu, mi ćemo se pokrenuti. Kod nas nema akcije iz čistog aktivizma".

Autorica: Selma Filipović

Odg. ur.: D. Dragojević