Picula: regija je još daleko od normalnosti

DW: Gospodine Picula, razgovaramo u Europskom parlamentu u Bruxellesu u atmosferi u kojoj se Zapadni Balkan ponovno našao u središtu pozornosti EU-a i to zbog incidenta u Beogradu na utakmici između reprezentacija Srbije i Albanije. Koliko takva jedna ružna slika može utjecati na sve što je do sada postignuto u procesu normalizacije odnosa i pomirenja u regiji?

Sigurno ima utjecaja. Netko je tu napravio ozbiljan propust. Ili organizator, koji nije sve predvidio ili je nekome bilo u interesu da jednim takvim incidentom podsjeti na to koliko su krhki odnosi između zemalja na Zapadnom Balkanu. Mirovni proces i stabilizacija odnosa između Prištine i Beograda očito još nisu zaživjeli u toj mjeri da proizvode pozitive efekte na nivou ulice. Mir je često puno lakše sklopiti između kabineta premijera ili predsjednika, lakše se komunicira između kompanija i ekonomskih komora. No mir se doista stabilizira i uspostavlja onoga trenutka kada to postaje svakodnevica tzv. običnih građana. To očito još uvijek nije slučaj i zapravo ovaj ružan incident pokazuje koliko je cjelokupna arhitektura ovoga trenutka izuzetno fragilna.

Kada spominjete „fragilnu arhitekturu“, mislite li konkretno na odnose Beograda i Prištine ili u cijeloj regiji?

Ništa ne izuzimam. Ovo je samo pokazalo da nekih 20 godina nakon prijekida ratnih operacija u BiH i Hrvatskoj ili 15 godina nakon završetka intervencije NATO-a na Kosovu i u Srbiji, mnoge stvari još nisu stabilizirane u toj mjeri da bismo mogli otići na nogometnu ili košarkašku utakmicu ili bilo koji javni događaj međunarodnog karaktera, povesti djecu i prijatelje i osjećati se dobro s kokicama u ruci. Tome je kriva prije svega politika. Politika je i raspirila te napetosti i jedino politika tu može konkretno i pomoći.

U novom sastavu Europskog parlamenta, Vi se nalazite na čelu Izaslanstva za BiH i Kosovo. Kako biste Vi ocijenili trenutnu situaciju unutar BiH, ali i na njezinom europskom putu?

Pođimo od elementarne činjenice da je mir u BiH posljedica visoke politike. Visoka politika je iznjedrila i Washingtonski sporazum, kojim su otvorena vrata zaustavljanju rata u BiH, da bi vrhunac bio mirovni sporazum dogovoren u Daytonu i potpisan u Parizu. Zahvaljujući visokoj politici i interesu velikih sila, koje nisu više mogle stajati po strani, napravljen je jedan provizorij, koji je osigurao mir. Međutim, taj okvir se 20 godina kasnije pokazuje gotovo kao „luđačka košulja“, kao uski okvir u kojem nije moguće utemeljiti stabilnu političku zajednicu koja bi odgovorila na elementarne zahtjeve građana. Sve ono što politika manje više uspješno radi u sređenim demokracijama, u Bosni i Hercegovini vrlo teško uspijeva. Posljednji izbori u BiH pokazali su da se ništa bitno nije dogodilo i da se uvijek recikliraju ista imena prepakirana u nove nazive ili pokrete. Da bi izbori dali neki rezultat, odnosno garnituru političara koji zaista mogu promijeniti stvari, morate prvo promijeniti sustav. Daytonski sporazum mora biti promijenjen, jer dok god se on ne promijeni izbori će uvijek davati ista ili slična lica. Mislim da EU sada ima mogućnost motivirati izborne pobjednike da počnu raditi svoj posao, zbog čega građani uopće i izlaze na izbore. Ukoliko to ne uspije, ispast će da su izbori u BiH zapravo prikriveni cenzus, popis stanovništva po etničkoj osnovi, iako ima i elemenata pluralizma. Izbori moraju davati političare koji mogu rješavati probleme. A da bi to bilo moguće mora se mijenjati Daytonski sporazum.

Kažete, treba mijenjati Daytonski sporazum. Što je ono što bi, prema Vašem mišljenju, prvo trebalo promijeniti?

Zvučat će kao fraza, ali to taj zahtjev ne čini manje istinitim: prije svega treba voditi računa o poštovanju građanskog principa, dakle da su građani ravnopravni bilo gdje da žive u BiH. Zatim morate voditi računa i o nacionalnoj osjetljivosti. Mislim da postoji više zanimljivih modela o kojima bi političke snage trebale početi razgovarati. Ne mislim da će se oni lako međusobno dogovoriti, jer kada bi to bilo tako, onda bi se oni već dogovorili. Međutim, problem s 'Daytonom' je to što je on konzervirao u BiH odnose koji su vladali u trenutku njegovog potpisivanja. To dovodi do toga da se naprosto reciklira jedna politička klasa koja dobro živi od nesavršenosti Daytonskog sporazuma. Bojim se kako bez snažnijeg utjecaja međunarodne zajednice, EU-a ali i SAD-a, koje su 'babice' tog sporazuma, dogovor o nekom drukčijem modelu neće biti moguć. Sada je dobro vrijeme za tako nešto, jer BiH zapravo više i nema vremena. Srbija napreduje, Crna Gora pregovara, Hrvatska je ušla u EU i dovela EU na bosanskohercegovačko-hrvatsku granicu, što je ne samo prilika već i obveza za reformu države. Vrijeme je dragocjeni resurs i mislim da će ova garnitura, uz pomoć međunarodne zajednice, smisliti nešto u roku svog mandata.

Europski dužnosnici često spominju kako je prelazak s „daytonskog na briselski 'sustav' prvenstveno u rukama bh. političara. No, na primjeru presude „Sejdić i Finci“ imali smo priliku vidjeti kako i EU i međunarodna zajednica ustrajavaju na primjeni te presude kao na preduvjetu za priznavanje izbora u BiH, a zatim pozdrave izbore i bez primijenjene presude. Kako vidite trenutnu strategiju Europske unije kada je BiH u pitanju?

EU u ovom trenutku nema rješenje kako zamijeniti Daytonski sporazum i onda se improvizira. Govorimo o EU sa 28 zemalja članica. Nije se lako dogovoriti u tolikoj obitelji. Vidjeli smo koliko je vremena bilo potrebno za dogovor oko ukrajinske krize i sankcija prema Rusiji. A situacija u BiH je možda još složenija. Međutim, neće se moći fingirati napredak, jer godišnja izvješća pokazuju da BiH debelo zaostaje. No događaji iz veljače i socijalni nemiri u BiH pokazuju kako će se EU kad-tad morati ozbiljno pozabaviti Bosnom i Hercegovinom. Zapadni Balkan nije susjedstvo Europske unije, to je njezino unutarnje dvorište, to je atrij EU-a. Mislim da bi u mandatu Junckera, koliko god on govorio da proširenja neće biti, moglo doći do stabilizacije i sređivanja stanja u regiji, a to bi doista možda bilo i bolje od samog teritorijalnog proširenja. Jer, bolje je proširiti utjecaj, prije svega na zemlju kao što je BiH.

Neki novoizabrani europski zvaničnici poput Federice Mogherini i Johannesa Hahna su najavili obratiti više pozornosti razvoju u BiH. To smo, međutim, mogli čuti i prije pet godina od Catherine Ashton na početku njezinog mandata. Vidite li Vi tu prostor za promjenu europskog pristupa, odnosno što i kako promijeniti u europskoj strategiji kako bi se BiH pokrenula iz zastoja?

Svugdje je pristojno novoj vlasti dati 100 dana da pokaže kakve su joj namjere i kapaciteti za promjenu stvari. S BiH je problem taj što ne znate kada će početi tih 100 dana. Pretpostavljajući da se neće ponoviti sramota, kao poslije prošlih izbora, kada je trebalo gotovo godinu i pol dana kako bi se sastavila vlada, nadam se da će već u fazi formiranja vladajuće koalicije doći do neke vrste dogovora oko ustavnih promjena. Nije moguća bolja i prosperitetnija BiH ukoliko stranke koje će formirati vlast već ne dogovore neka rješenja. Bolje bi bilo da inicijativa za promjene dođe iz redova pobjednika, odnosno vlasti, a samo ukoliko stvari zapnu, onda intervenira i EU. Tu je i Izaslanstvo Europskog parlamenta za suradnju s BiH i Kosovom, na čijem sam ja čelu, i mi nećemo oklijevati ukoliko možemo pomoći.

U Bruxellesu se među analitičarima , ali i neslužbeno u diplomatskim krugovima, može čuti konstatacija kako je EU, pored svih svojih inicijativa, razočarana neuspjehom i stagnacijom u BiH te je gotovo „digla ruke“ od BiH?

U zadnjih deset godina je EU prošla kroz nekoliko faza. Počevši od 2004. godine i 'velikog proširenja', kada je 10 zemalja ušlo u EU. Zatim 2007. godine ulaze Bugarska i Rumunjska i odjednom je EU više nego udvostručena. Dolaskom 2008. godine nastupa i ozbiljna kriza, ne samo eura već Europske unije kao projekta. Tada nije bilo ni prostora niti volje da se EU bavi Bosnom i Hercegovinom na način na koji je možda to trebala. Hrvatska je doista u psoljednji čas ušla u Uniju, zahvaljujući relativno ranom početku pregovora. No i to je pouka, kako za BiH tako i za svaku drugu zemlju koja kuca na europska vrata: da nismo unutar zemlje riješili dvojbe i probleme, ne bismo napredovali. Da nije bilo konsenzusa unutar Hrvatske, između vlasti i oporbe, kako je članstvo u EU zaista trans-generacijski i trans-stranački cilj, mi ne bismo bili tu gdje smo sada. Ne treba samo prigovarati Europskoj uniji, ona jednostavno traži poštivanje pravila. U ovoj situaciji prije svega treba mijenjati odnose unutar BiH, i samu BiH, a ne toliko inzistirati na promjeni politike Europske unije.

Kako vidite ulogu Hrvatske i Srbije u tom procesu promjene i napretka BiH?

Kada već govorimo o tome koliko ćemo morati čekati da netko riješi nagomilane probleme: Tko bi rekao da će se poslije dolaska naprednjaka na vlast u Srbiji gospodin Vučić sastati s Tačijem i potpisati dokument koji otvara prostor za dogovor i suradnju jednog dana? Zato je moguće da ova ekipa koja je stvorila ili pomogla da nastanu problemi u i oko BiH, možda u nedostatku vremena i pod pritiskom događaja, pronađe neko dobro i trajnije rješenje koje će ozdraviti i samu BiH. Zato kažem: treba pružiti priliku, iako ja vjerujem kako bi medijacija međunarodne zajednice tu bila vrlo dragocjena, jednako kao i posredovanje Hrvatske i Srbije. Ugrožavanje državnosti BiH ne dolazi izvana. To je velika i dobra novost. Ako išta ugrožava državnost BiH to su nerazriješeni odnosi koji proizlaze iz sustava koji je potpuno na aparatima i koji treba ozbiljan remont.

Kada i kakvu BiH vidite u EU?

BiH će biti test sposobnosti Europske unije da države s kojima je došla i u fizički kontakt promijene na bolje. Vjerujem da je to moguće, ali to će ovisiti i od toga u kojoj mjeri će EU unutar sebe biti konsolidirana oko nekih vrijednosti. Posljednji Europski izbori su pokazali da dobar dio građana želi Europsku uniju, ali drukčiju. Ona se udaljila od ideala svojih osnivača. Ali, treba priznati da je možda bilo lakše osnovati Europsku ekonomsku zajednicu 1957. godine nego što ući u nju krajem 20. i početkom 21. stoljeća. Sve zemlje imaju svoju europsku budućnost. To, međutim, neće biti lako postići, zahtijevat će to još puno razgovora i konkretnog mijenjanja stvari.

Tonino Picula, bivši hrvatski ministar vanjskih poslova, je trenutno zastupnik u Europskom parlamentu i predsjednik Izaslanstva za suradnju s BiH i Kosovom.