Pismo Radislava Krstića: pokajanje ili strategija?

„Najvažnije za nas nije njegovo individualno priznanje, već potencijalni utjecaj na širi kontekst. U društvima gdje poricanje genocida i dalje prevladava, kako u Srbiji tako i u Republici Srpskoj, ovakva priznanja mogla bi biti korak prema razotkrivanju laži i otvaranju prostora za istinu.“

To je za DW izjavila glasnogovornica Memorijalnog centra Srebrenica Almasa Salihović, povodom pisma Radislava Krstića, nekadašnjeg zapovjednika Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske, osuđenog 2004. na 35 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja genocida u Srebrenici.

Krstić je u pismu, koje je nedavno objavio Mehanizam za međunarodne kaznene sudove, naveo da je kriv „za teško kazneno djelo koje se ne oprašta“, odnosno genocid u Srebrenici, te dodao da živi s „dubokim, bolnim – ali zakašnjelim kajanjem“.

Almasa Salihović navodi kako svako priznanje koje može pridonijeti istini i pravdi ima težinu, ali ističe i da ono „mora biti iskreno i potkrijepljeno djelima“.

To priznanje, naglašava Marko Milosavljević iz Inicijative mladih za ljudska prava u Srbiji, moglo bi doprinijeti utvrđivanju istine – ukoliko bi Krstić kajanje potkrijepio informacijama o „sudjelovanju vojnih, paravojnih i policijskih jedinica iz Srbije u ratnim zločinima u zoni odgovornosti Drinskog korpusa za vrijeme njegova zapovijedanja“.

Koji su mogući motivi priznanja?

Radislav Krstić, prvi osuđenik za genocid u Srebrenici pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, koji je u zatvoru 26 godina, u pismu se obraća predsjednici Mehanizma povodom zahtjeva za prijevremenim puštanjem na slobodu.

Krstić je pismo napisao u lipnju, kada je njegova obrana, nakon što je taj zahtjev nekoliko puta odbijen, ponovno zatražila njegovo prijevremeno puštanje. To se dogodilo mjesec dana nakon što je Opća skupština UN-a usvojila rezoluciju kojom se 11. srpnja proglašava Međunarodnim danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.

Krstić u pismu navodi kako bi, da može, i sam glasao za tu rezoluciju, a njegovo priznanje odnosi se na pomaganje i podržavanje genocida i zločina protiv čovječnosti.

Gotovo doslovno, kako je navedeno u presudi Žalbenog vijeća MKSJ-a iz 2004., Krstić priznaje da je znao za genocidnu namjeru dijela Glavnog stožera VRS-a i da je bio svjestan kako Glavni stožer nema dovoljno resursa za pogubljenja bez pomoći snaga Drinskog korpusa, kojima je on zapovijedao.

„Znao sam da će uporaba snaga pod mojim zapovjedništvom značajno pridonijeti izvršenju egzekucije bošnjačkih zarobljenika“, izjavljuje Krstić i dodaje da želi u Potočarima odati počast žrtvama i zamoliti za oprost.

„Kao preživjeli, pitamo se koliko je to priznanje iskreno – dolazi li iz suočavanja s vlastitim zločinima ili je motivirano osobnom koristi, mogućim prijevremenim izlaskom na slobodu“, kaže Almasa Salihović.

Skepticizam prema Krstićevom pismu iskazuje i koordinator Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije Edvin Kanka Ćudić.

„Priznanje dolazi gotovo 30 godina nakon genocida. Imao je priliku za priznanje nakon rata, kao što je to učinio Dražen Erdemović (vojnik VRS-a koji je sudjelovao u pogubljenju stotina Bošnjaka u Srebrenici). Pismo budi sumnju i jer se pojavilo kao prilog zahtjevu za prijevremeni izlazak iz zatvora, a pritom ne otkriva ništa što bi moglo pomoći žrtvama genocida u pronalasku posmrtnih ostataka njihovih obitelji“, kaže Ćudić.

"Bio je u sobama gdje se odlučivalo"

Na pitanje što bi eventualni Krstićev iskaz mogao razotkriti, Salihović odgovara kako bi Krstić mogao otkriti „neke ključne detalje o planiranju i izvršenju genocida te o mogućoj mreži zapovjednog lanca koja je omogućila te zločine“.

„Krstić je bio u sobama gdje se odlučivalo, s važnim ljudima. On je bio dio tog kruga. Kao takav, sigurno mnogo zna, što bi nam pomoglo u upotpunjavanju slike (o genocidu u Srebrenici)“, naglašava povjesničarka Iva Vukušić.

Za Ćudića je upravo to uvjet da pismo Radislava Krstića i u povijesnom smislu dobije na važnosti. „Kada bi Krstićev idući korak bio pružanje informacija za procesuiranje počinitelja i pronalazak ubijenih civila, pismo i priznanje zasigurno bi bili važan povijesni trenutak“, naglašava Ćudić.

Povlačenja priznanja

Krstićevo pismo izaziva sumnju i zbog povlačenja priznanja ratnih zločina nekih haških osuđenika, uključujući bivšu predsjednicu RS-a Biljanu Plavšić.

„Saznanje da sam odgovorna za ljudske patnje i za kaljanje ugleda mog naroda uvijek će ostati dio mene“, rekla je pred MKSJ Plavšić, koja je, nakon priznanja krivnje, 2003. osuđena na 11 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti.

Šest godina kasnije, Plavšić je u intervjuu magazinu „Vi" povukla priznanje, istaknuvši kako „nije učinila ništa loše“. Isto uvjerenje zadržala je i danas – početkom godine izjavila je kako su joj odvjetnici savjetovali da prizna krivnju, jer su joj rekli da „iz svih optužnica proizlazi da je srpski narod genocidan“.

„Tada sam pristala i rekla – ja sam kriva i nitko drugi, a najmanje moj srpski narod“, rekla je Plavšić u intervjuu za TV Una.

Stoga ne čudi da Nura Begović, čiji su članovi obitelji ubijeni 1995. u Srebrenici, naglašava da obitelji žrtava ne vjeruju u iskrenost pisma Radislava Krstića.

„Apsolutno ne vjerujemo da to govori iskreno, da suosjeća s obiteljima. Smatramo da mu je jedino važno izaći iz zatvora. Kada bi bio oslobođen, ponašao bi se kao Šešelj– koji ponovno prijeti, ponovno želi isto i, jednostavno, ponovno truje narod“, izjavila je za DW Nura Begović.

Priznanje samo po sebi – ipak važno

Iako skeptični prema iskrenosti Krstićeva pisma, sugovornici DW-a slažu se da priznanje samo po sebi ipak ima određenu važnost.

Ćudić ističe kako je „pojava Krstićeva pisma važan trenutak za sve koji se bave suočavanjem s ratnom prošlošću“, dok Marko Milosavljević naglašava kako bi Mehanizam mogao Krstića uvjetovati time „da podijeli informacije koje bi dodatno inkriminirale časnike kojima je zapovijedao“.

„Među njima su bivši načelnik stožera Drinskog korpusa Svetozar Andrić i obavještajac tog korpusa Svetozar Kosorić, koji su u Srbiji i nisu procesuirani, iako je protiv Andrića podnesena kaznena prijava, a protiv Kosorića podignuta optužnica u BiH“, podsjeća Milosavljević.

A Almasa Salihović iz Memorijalnog centra Srebrenica kaže: „Dakle, najveća vrijednost priznanja bila bi ako bi pomoglo razbijanju poricanja genocida i ako bi otvorilo put za iskreni dijalog."