Piva koliko vam srce poželi

Krajolik između Nürnberga, Bamberga i Bayreutha je već sam po sebi opojan: između blagih brežuljaka prekrivenih čas šumom, čas zelenim livadama, protiču brojni bistri potoci. Svako malo se kroz krošnje drveća na vrhu brežuljka može vidjeti kakav stari dvorac ili utvrda, a brojne ceste i puteljci vas redovito dovode u mjestašca koja kao da su izašla iz nekakve slikovnice. Ali brojni posjetitelji koji dolaze u to područje najprije navode sasvim drugi razlog posjeta od prirodnih ljepota: upravo nevjerojatni broj pivovara.

"Do sada smo bili u nekoliko pivnica, dobro smo pojeli, naravno - dobro i popili. To ide zajedno u Franačkoj i Bavarskoj", objašnjava jedan turist. Jer posjetitelji su rijetko vegetarijanci i antialkoholičari, ali se barem tijekom dana trude ne piti toliko, da ne mogu nastaviti obilazak tog područja: "Ovdašnje pivo nije tako jako. Popije se pivica i onda se malo prošetamo da bi opet popili nešto malo. Kada se toga nakupi, onda postaje malo problematično, ali onda puštate da vas ljudi pokupe. To je zapravo ovdje uobičajeno."

Tako svjedoči jedan od četvoro turista iz Westerwalda sa zapada Njemačke. Zajedno su se odlučili provesti čak pet dana u jednoj od gostionica-pivnica u Aufsessu, gradiću koji se spominje i u Guinessovoj knjizi rekorda kao gradić s najvećim brojem pivovara po glavi stanovnika. "To se zove odmor na pivskoj slavini. Točno to možete ovdje doživjeti. Postoji i Put pivovara i to nas je potaklo da dođemo. Da se suočimo s izazovom i izdržimo prijeći čitav taj Put."

Ova momčad se dobro zabavlja, makar je prošla tek prvu etapu Puta pivovara. Prošli su 14 kilometara i obišli četiri pivovare. Još nitko nije umro od žeđi, a dok šeću ili obilaze okolicu u kanuu, svako malo stanu da se odmore. Na raspolaganju im stoje raznovrsne pive i ukusni specijaliteti. Okolica je prepuna i obiteljskih mesnica i sušionica ribe, a područje je glasovito i po svojim brojnim specijalitetima koja sežu od šparoga pa do divljači.

Hilmar Reichold je pivar i pripadnik četvrte generacije svoje obitelji koja živi od piva. Dobro poznaje posjetitelje ovog kraja, makar ponekad ima problema: "Najgore su skupine koje dolaze autobusima. Dakle oni koji već u sedam ujutro ulaze u autobuse i voze ih dva sata. Naravno da u tom vremenu nešto malo popiju, a kad izađu iz autobusa, popiju još malo. Kada onda još krenu na Put pivovara, navečer ponekad ima mnogo posla s njima."

On je vlasnik jedne od četiri pivovare u mjestu-rekorderu - i siguran je da će posao nastaviti i njegova djeca i unuci. Na pitanje, kako može opstati toliko pivovara na tako malo stanovnika, Reichold objašnjava kako tamo vrijede druga pravila od tržišnih: "Mi ovisimo jedni od drugih. I trebamo svaku pivovaru, a međusobno se dobro

razumijemo. Svatko ima svoje stalne mušterije, a na Putu pivovara ljudi ionako obilaze sve četiri pivovare."

Tajna Franačke Švicarske jest i da postoji brojne vrste piva koje i neupućeni može lako razlikovati, objašnjava ovaj pivar: "Sve pivovare imaju svoje, jedinstveno pivo. Mi imamo naš 'lager' koji se najviše pije i koje je malo tamniji, kao jantar i koji je srednje gorkosti. To je naša glavna vrsta. Imamo i naš 'Zwickelbier' koje nije filtriran pa je zamućen, tako da se osjećaju svi sastojci."

Piva se razlikuju i po ambalaži, objašnjava - kako smo čuli, ne konkurent, nego kolega Ernst Rohernbach. Njegova piva su začepljena staromodnim čepovima tako da se boca može otvoriti bez otvarača i zatvoriti nakon okrijepe. A kad se pivo otvara, zvuči kao pjenušac, što oduševljava ovog pivara.

"To je genijalno! Seljak može malo popiti i onda opet zatvoriti bocu. Dizajn je sigurno tema za ljude iz marketinga, ali kod nas vrijede samo praktične stvari. Sve se svodi na sadržaj: mi smijemo još raditi pivo koje ima okus, sa svojim manama i prednostima. Kod nas okus određuje majstor-pivar, a ne nekakvi kontrolori, direktori marketinga i članovi uprave."

Tako je to u srcu Franačke bilo još prije mnogo stoljeća, a obzirom na brojne turiste, vjerojatno je i da će ostati još dugo.

Autorica: Karin Jäger (aš)

Odg. ur.: N. Kreizer