Po uzoru na Bangladeš – mikrokrediti i u Njemačkoj

Prije 30 godina ovogodišnji je dobitnik Nobelove nagrade za mir, prof. Muhamed Junus, u Bangladešu počeo posuđivati manje svote novca seoskim domaćicama bez imovine. Žene bi od tog iznosa kupile, na primjer, šivaću mašinu ili kozu i time izgradile temelj vlastite egzistencije. Junus je dokazao da su i najsiromašniji među siromašnima u stanju smisleno upotrijebiti kredite i pouzdano ih otplatiti. Od tada se ti takozvani mikrokrediti koriste kao instrument za poticanje poduzetništva i gospodarski zakinutih slojeva stanovništva u nerazvijenim i zemljama u razvoju, ali i u Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji i Francuskoj.
Nasuprot tim zemljama, mikrofinanciranje u Njemačkoj još uvijek je u povojima. No, stvari se počinju mijenjati. Jer, stotine tisuća ovdašnjih malih i sitnih poduzetnika nema pristupa normalnim bankovnim kreditima. Ne radi se, doduše, o iznosima od 50-ak dolara, kao u Bangladešu, ali su i tisuću ili čak deset tisuća eura za njemačke banke beznačajne svote – pozajmice koje ne donose veću zaradu i oko kojih se trud ne isplati. Stoga se obrtnici i privatni poduzetnici iz Westerwalda uzajamno pomažu manjim iznosima.

«Vatrogasni fond» nije za razonodu

Andreas Skrypietz svakog mjeseca uplaćuje po deset eura u zajedničku blagajnu Udruge malih obrtnika i privatnih poduzetnika Westerwalda. Kada samostalnom savjetniku za energetiku posao dobro ide, može dati i veći novčani doprinos. Iz tog takozvanog «vatrogasnog fonda» svaki član smije posuditi do deset tisuća eura. Ti krediti, objašnjava Skrypietz, «nisu za razonodu, nego bi poduzećima trebali pomoći u gospodarski otežanoj situaciji ili za pokriće investicija.»
Zašto zanatski majstor onda ne ode jednostavno u banku i posudi nekoliko tisuća eura za nabavu nove mašine ili, u slučaju privremene nelikvidnosti, za plaćanje računa? Ti su sitni iznosi, naime, za većinu banaka poslovno nezanimljivi, jer stvaraju previše posla, a donose premalu dobit. To su iskusili mnogi članovi Udruge. Oni se zato za pomoć radije obraćaju Općoj skupštini koja odlučuje o dodjeli kredita: «Kod većih kredita, naravno, zahtijevamo određenu sigurnost. To može biti jamac koji će u slučaju potrebe na sebe preuzeti povrat kredita, pa sve do hipoteke nad djelovima poduzeća, strojevima itd.»

Djedov zlatni sat kao sigurnosni polog

U istu svrhu mogu poslužiti automobil, računalo ili djedov zlatni sat. Fond postoji već deset godina i dosad su svi dugovi bili uredno vraćeni. Stoga Udruga ubuduće namjerava utemeljiti Agenciju za mikrofinanciranje seoskih područja. Ona bi brzo i nebirokratski trebala staviti novac na raspolaganje samostalnim poduzetnicima: «Agencija bi, naravno, kredite odobravala uz određeni nadzor i kontrolu uspjeha, kako ne bi došlo do nagomilavanja dugova i kako bi se na vrijeme pronašle druge mogućnosti povrata novca.»
Udruga u tome surađuje s Njemačkim institutom za mikrofinanciranje iz Bochuma. Ova ustanova već drugu godinu za redom u Njemačkoj nastoji uvesti mikrokredite. Pritom je osobnost podnositelja zahtjeva važnija od njegovog sigurnosnog pologa, kaže Falk Zientz iz spomenutog Instituta: «Između davatelja i primatelja kredita se uspostavlja osobni odnos povjerenja. Riječ ‹kredit› dolazi od latinskog izraza za ‹povjerenje›, a upravo je ono temelj mikrofinanciranja. Najprije se, dakle, postavlja pitanje je li ta osoba motivirana za povrat novca. Organizacija za mikrofinanciranje kao davatelj kredita u to mora biti sigurna. Ostatak je zajedničko iskustvo: Je li, na primjer, vraćeno prvih 200 eura ili ne? Ako je komunikacija dobra, nastupa drugi korak i tako polako pratimo tvrtku u prvom razdoblju njezinog rasta.»

Ni mikrokrediti nisu darovi

Dužnici za mikrokredite plaćaju deset posto kamata. Privatne bankovne posudbe su sigurno jeftinije. Ali, kaže Zientz: «K nama dolaze svi oni koji nemaju pristupa drugim izvorima kapitala, a takvih je vrlo mnogo.»
Na primjer, brojni bivši nezaposleni koji su posljednjih godina osnovali privatne tvrtke, a onda radi financiranja većih projekata ili širenja obrta prekoračili najviši dozvoljeni negativni iznos na tekućem računu. Problem pritom nije samo u silnim kamatama koje moraju plaćati, kaže financijski stručnjak:«Ni jedna ih banka ne shvaća kao ozbiljne poslovne mušterije pa oni više nemaju mogućnost postupne izgradnje svog poduzeća.»

Njemačka kaska za svijetom

Od mikrofinanciranja bi prije svih trebale profitirati gospodarski zakinute skupine društva: žene, doseljenici ili invalidi. Neki se partneri u projektu čak specijaliziraju na određene ciljne grupe, provjeravajući koji su mehanizmi poticaja i kontrole za njih najpogodniji te postoje li prijatelji, rodbina ili, na primjer, vjerske zajednice koje bi došle u obzir kao jamci: «Nastupi li kriza, banka odnosno davatelj kredita nije prepušten sâm sebi, nego ima dvoje ili troje pomagača koji će se pobrinuti da se pronađe rješenje.»
Kreditna banka za obnovu i razvoj iz Njemačke također već godinama odobrava mikrokredite korisnicima u zemljama Trećeg svijeta i istočne Europe. Iskustva su vrlo dobra. Gotovo je sav novac vraćen na vrijeme. Siromasi su se pokazali boljim i pouzdanijim mušterijama nego dobrostojeći ljudi. Pa ipak je Njemačka još uvijek početnica na ovom području bankarstva.