Pobjednik je nepoznat, ali se vidi tko je izgubio

Marc Andre Hensel, koordinator njemačke podružnice humanitarne udruge World Vision u Libiji, u izbjegličkom logoru nedaleko od granice sa Sirijom je već čuo priče od kojih puca srce.

Na primjer, priča obitelji iz Sirije koja je već u ožujku morala bježati iz svojeg doma. Danima se provlačila prema granici s Libanonom i onda se jedne noći odvažila na prijelaz. I on je trajao satima, ali kad su stigli u susjednu zemlju, nedostajalo je dvoje njihovo djece. Ona su zaglavila negdje u neprohodnim planinama koje dijele Siriju od Libanona i roditelji su krenuli u potragu. I ta potraga je trajala satima, istovremeno tražeći djecu i krijući se od graničara.

Nakon nekog vremena im nije preostalo ništa drugo nego da nastave bijeg - bez dvoje izgubljene djece. Bio je ožujak, u planinama je vladala ledena hladnoća i mališani jedva da su mogli izdržati više od nekoliko sati u planinama, a tu su bila druga djeca koju je trebalo spasiti. Ali je tako patnja obitelji nastavljena i na sigurnom, u izbjegličkom logoru u Libanonu. Nitko ne može utješiti roditelje u njihovoj dvojbi koja će ih mučiti do kraja života: da li bi njihova djeca bila živa da su ostali u Siriji? Ili bi već svi bili mrtvi?

Što drugo, nego pobjeći?

Njemački humanitarac svaki dan vidi patnje izbjeglica. "Neki ne žele ništa ispričati. Drugi žele reći baš sve i vidi se da traže suosjećanje." Ali djeca su i previše često žrtve ovog sukoba: upravo njima najteže pada savladati ono što su doživjeli. S druge strane, čuje i priče kako Asadove snage otimaju djecu i ucjenjuju roditelje koji podržavaju pobunjenike. Čuo je čak i priče kako vojska veže djecu na svoje tenkove da ih pobunjenici ne bi napali. Takav užas je teško povjerovati - ali Henselu se čini da čak niti to nije nemoguće.

Ujedinjeni narodi procjenjuju kako je oko milijun građana Sirije već moralo napustiti svoje domove. Neki samo bježe u neki mirniji dio grada, ali s obzirom da stalno niču novi sukobi, bježe i po nekoliko puta u samo par dana. Mnogi od izbjeglica su povrijeđeni ili bolesni, ali i posjet bolnici u Siriji je rizik. Stalno dolaze vojnici i odvode ljude koje, prema njihovim popisima, spadaju u pobunjenike. Nakon toga, jedva da je itko od odvedenih viđen živ.

Žrtve su svi civili

Zato se usuđuju otići ili samo liječniku kojeg poznaju - ili ako ne ide nikako drugačije, pobjeći u inozemstvo. U međuvremenu je to ponekad jedina mogućnost, objašnjava Tarik Jarašević, glasnogovornik svjetske zdravstvene organizacije WHO. Jer i mnoge bolnice i ambulante su uništene ili su ostale bez električne energije pa su morale biti zatvorene. Čak i ako nađu liječnika, nedostaje lijekova: gotovo svi lijekovi koje se koriste u Siriji se i proizvode u toj zemlji. Za uvozne medikamente u pravilu - nema novca.

To znači da u Siriji trpe mnogi i koji nemaju veze s pobunom: kronični bolesnici, dijabetičari, srčani bolesnici... K tomu još dolazi upravo katastrofalno stanje sa opskrbom. Prema navodima UN-a, samo u Aleppu oko 46 tisuća ljudi nemaju ništa drugo nego ono što dobivaju kao pomoć od humanitarnih udruga. Već u srpnju je UNHCR u Siriji opskrbljivao preko pola milijuna ljudi, a stanje je svakim danom sve gore. Jer borbe onemogućuju i humanitarnim organizacijama da dostave pomoć.