Pokop Otta von Habsburga i mali žal za Monarhijom

Otto von Habsburg, sin posljednjeg austrougarskog carskog para Karla i Zite, sahranjen je u subotu (16.07.) u Beču, u grobnici Kapuzinergruft, gdje počivaju i ostali članovi nekadašnje carske obitelji. Misa u katedrali Svetog Stjepana predvodio je bečki nadbiskup Christof Schönborn, a na misi su bili brojni predstavnici europskog plemstva, švedski kraljevski par Gustav i Silvija, luksemburški vojvoda Henri i njegova supruga Maria Theresa, te knez Hans Adam sa suprugom Marijom iz Lihtenštajna. Svečanosti su nazočili i brojni europski političari, među njima i hrvatska premijerka Jadranka Kosor, mađarski predsjednik Pal Schmitt, te brojni drugi dužnosnici iz zemalja bivše Austro-Ugarske Monarhije. Nisu nedostajali niti predstavnici austrijskog političkog života: premijer Werner Faymann, predsjednik Heinz Fischer, te bečki gradonačelnik Michael Häupl.

Predstavnici triju monoteističkih zajednica

Prije mise u katadrali Svetog Stjepana, od preminulog su se, a po želji članova njegove obitelji, oprostili i predstavnici drugih dviju velikih monoteističkih religija: rabin Steven Langnas iz Münchena koji je izmolio židovsku molitvu za pokojnika „Al Molah Rachamin“, dok je reisu-l-ulema Mustafa efendija Cerić, na englekom i arapkom jeziku izgovorio molitvu koja je još prije stotinu godina napisana za tadašnjeg preminulog cara Franju Josipa.

Dio konvoja, koji je od katedrale Svetog Stjepana do grobnice Kapuzinergruft pratio tijelo Otta von Habsburga, činili su i austrijski gardisti, a osiguravalo ga je 400 austrijskih policajaca. Ova činjenica našla se na meti kritike austrijske oporbe, koja smatra da je prisustvom austrijske vojske i policije cijeli događaj dobio državni karakter, iako Austrija već odavno nije monarhija.

Otto von Habsburg rođen je 1912. godine u austrijskom Reichenau an der Rax, da bi se nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije već 1919. našao u egzilu, najprije u Švicarskoj a zatim u Španjolskoj. Za vrijeme Drugog svjetskog rata boravi u Americi, dok 1961. godine potpisuje dokument kojim se odriče svih prava na habsburško prijestolničko nasljedstvo u Austriji, što je na temelju tzv. Habsburških zakona (Habsburgergesetze), koji datiraju iz 1919. godine, bio uvijet za njegov povratak u zemlju.

Od 1979. godine osim austrijskog, Otto Habsburg posjeduje i njemačko državljanstvo i postaje zastupnik bavarske Krišćansko-socijalne unije, te Europske narodne stranke u Europskom parlamentu. Upravo njegov angažman u Europskoj uniji je ono što se proteklih dana isticalo kao njegova najveća zasluga: da je bio veliki zagovornik Europske unije, borac protiv nacizma i komunizma, te čovjek koji je dobrim dijelom zaslužan za pad „Željezne zavjese“.

Otto von Habsburg je bio poliglot koji je govorio i hrvatski jezik, bio i hrvatski državlljanin i veliki zagovornik ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Hrvatsku je Otto von Habsburg često posjećivao, a tijekom Domovinskog rata svesrdno pomagao.

Na sljedećojoj stranici: "Većina stanovnika Monarhije nije imala ništa protiv"

Povjesničar Karl Vocelka smatra međutim, da se pri angažmanu Otta von Habsburga ističu samo pozitivne strane njegovog djelovanja, te zaboravlja činjenica da Otto von Habsburg zapravo nikada nije odustao od ideje ponovnog stvaranja Austro-Ugarske Monarhije: „Iz tog angažmana ipak je uvijek izbijala ideja ponovnog uspostavljanja Austro-Ugarske Monarhije, od koje cijela obitelj Habsburg nikada zapravo nije odustala. Sam Otto von Habsburg je u nekoliko navrata, izjašnjavajući se o državnoj formi u Austriji, navodio kako bi po njemu najbolja bila mješavina monarhije i parlamentarizma“, navodi Vocelka.

„Pogledaju li se svi simboli koji su pri sahrani došli do izražaja, stječe se dojam da mi još uvijek imamo monarhiju“, objašnjava za Wiener Zeitung povjesničar Erich Bruckmüller. Republički simboli, kaže on, nikada nisu izazivali toliko emocija kao monarhijski. „Republilka Austrijance nije odgajala kao patriote, već isključivo kao demokrate. U razumijevanju monarhističke euforije koja je trenutno očigledna, važno je također naglasiti da Austrijska republika nije nastala nakon narodne pobune i želje za promjenom, kako je to, na primjer, bilo u Francuskoj, već je nastala kao nužno zlo nakon raspada Monarhije“.

S druge strane, kaže Bruckmüller, koristi od monarhijske prošlosti, ima dakako i današnja republilka. „Budimo iskreni“, kaže Bruckmüller „malo tko od turista koji posjete Beč želi vidjeti radničke stanove ili tvornice, zar ne? Glavni ciljevi su Schönbrunn, Hofburg, Burgtheater i ostale znamenitosti koje je za sobom ostavila Austro-Ugarska Monarhija.“ Tako zapravo ne treba čuditi, što su jučer i socijaldemokratski premijer Fayman, i predsjednik Fischer, takođe deklarirani socijaldemokrat, odali poštovanje „velikom Europljaninu, koji je temelj svoga djelovanja pronašao u kršćanskim vrijednostima“ i zajedno s ostalim uzvanicima u katedrali Svetog Stjepanana pjevali himnu Austro-Ugarske.

"Većina nije imala ništa protiv"

Manje kritična prema stajalištima Otta von Habsburga i prema Austro-Ugarskoj Monarhiji je povjesničarka Valeria Heuberger, voditeljica Odsjeka za Balkan pri Austrijskoj akademiji znanosti i umjetnosti, koja u razgovoru sa DW kaže: „Naravno da u Austro-Ugarskoj Monarhiji nije bilo sve savršeno, naravno da su Habsburgovci od prostora kojima su vladali imali koristi. Ali je ipak očigledno da većina stanovnika na prostorima na kojima se nekada rasprostirala monarhija, imaju lijepa sjećanja na ta vremena. Posebno je to postalo očigledno na Balkanu krajem 80-tih“, kaže Heuberger.

Ona pri tome posebno izdvaja područje Bosne i Hercegovine u kojoj za vrijeme monarhije, kako navodi, nisu samo izgrađeni putevi, pruge i druge javne ustanove, već je i stanovništvo doživjelo puno poštovanje, kako kulturnih tako i religijskih običaja. „Možda to posebno važi za muslimansko stanovništvo, za koje je Austro-Ugarska najprije bila kršćanska, okupatorska sila, ali koje je jako brzo uvidjelo da ih monarhija, poštuje i uvažava kao i sve druge vjerske zajednice. Sam Otto von Habsburg se zalagao za neovisnu BiH, a posebno je cijenio bosanski islam i bosanske muslimane. Vjerovatno je i to razlog što su članovi obitelji pozvali efendiju Cerića na oproštajnu svečanost, a moglo se također jasno vidjeti da je Cerić, za sve ono što je obitelj Habsburg učinila za Bosnu i Hercegovinu, duboko zahvalan“.

Autor: Emir Numanović, Beč

odg. ur.: Snježana Kobešćak