Policija (ipak) ne smije baš sve što hoće

Takozvani Zakon za obranu od opasnosti međunarodnog terorizma putem Saveznog kriminalističkog ureda (Bundeskriminalamt, BKA) donesen je još 19. prosinca 2008. I onda su se čule zamjerke kako on daje preširoke ovlasti BKA-u, osobito kad je riječ o prisluškivanju građana. Ipak, potrajalo je sve do ove srijede (20.4.2016.) dok i Ustavni sud nije donio odluku: da, taj zakon i prije svega ovlasti u prisluškivanju i praćenju građana u praksi "na neprimjeren način zadiru u temeljna prava građana" i tu nedostaju nužne mjere koje bi jamčile provođenje pravne države "osobito u zaštiti osnovnog područja privatnosti života građana", čulo se od sudaca najvišeg suda ove zemlje u Karlsruheu.

Problem je težak: da li se u borbi protiv terora i u zaštiti demokracije onda smiju i kršiti neka načela demokracije? Nema malo zemalja koje u svojim zakonima imaju propise koji bi doslovce bili nezamislivi prije terorističkog napada 11. rujna 2001. i koji duboko zadiru u ograničavanje sloboda građana i njihove privatnosti. Uvijek se čuje argument kako su se i ti napadi možda mogli spriječiti da su policija i nadležne službe imale ovlasti prisluškivati i pratiti osobe koje su bile umiješane u napad.

Može - ali i tu postoje pravila

Odgovor na to pitanje nije lagan pa tako i ova odluka nadležnog vijeća Ustavnog suda nije donesena jednoglasno: dva suca, Eichenberg i Schleckenbier su, prema priopćenju Suda, izuzeli svoje mišljenje u tom pitanju. I odluka je razmjerno oprezna: načelno, nisu nedopušteni takvi prodori u privatnost građana kao kad se prisluškuje, prati i nadzire njihova elektronska komunikacija, ali samo ako se "strogo pridržavaju" odnosa stvarne prijetnje od konkretne skupine ili osobe s mjerama koje se protiv njih poduzimaju, kaže Ustavni sud.

U praksi se pak pokazalo kako u mnogo slučajeva nije postojala takva stvarna prijetnja, mišljenje je Suda. Povrh toga, prema ovom njemačkom zakonu se uvelike olakšalo i prisluškivanje osoba koje su po svojem zvanju osobito zaštićeni u čuvanju tajni, poput odvjetnika, liječnika ili novinara. Povrh toga su tu i računalni virusi koje je "lansirao" BKA i čija je zadaća praćenje onoga što se radi na računalu. Gdje je pak taj virus dospio i koga se to doista prisluškuje i prije svega - zašto, to u međuvremenu vjerojatno ne znaju niti u BKA-u.

Ustavni sud izrijekom upozorava kako su mnoge odluke o mjerama nadzora donesene "za svaki slučaj", bez pravih osnova i onda i bez transparentnosti postupka ili nadzora suda. Isto tako nedostaje obveza da se o tim mjerama informiraju demokratska tijela, dakle Parlament i javnost.

Dosta vremena za promjenu

Takva obveza zapravo nedostaje i u još jednoj mogućnosti koja se od 2006. otvorila Saveznoj policiji: angažiranje doušnika u organizaciji čiji se rad prati. To ne znači da njemačkoj pravnoj državi i takva mjera ne stoji na raspolaganju, ali ne kod "obične" policije nego u Službi za zaštitu ustavnog poretka (Verfassungschutzbehörde). Ali čak i kod njih se, osobito u slučaju neonacističkih terorista skupine NSU, pokazalo mnoštvo problema zbog nedostatnog parlamentarnog nadzora sve do pitanja da li su i ti doušnici onda bili aktivni pomagači u zločinima.

Utoliko ovom odlukom Ustavnog suda i ova mogućnost Saveznom kriminalističkom uredu će vjerojatno biti još ispitana. Suci su bili razmjerno velikodušni u roku za izmjene ovog Zakona i zahtijevaju da on bude usuglašen s Ustavom najkasnije do konca lipnja 2018.