Politička pozadina medijskog rata u Srbiji

Iako sukob srbijanskih bulevarskih dnevnih novina Kurira protiv televizije Pink i tabloida Informer većina medija pokušava predstavi kao običan 'tabloidni rat', dubina sukoba i količina prljavog rublja koje isplivava na površinu svjedoči o potencijalno daleko širim posljedicama na političku scenu Srbije. Za one koji su se kasnije uključili, odmah se mora napomenuti da je prosto nemoguće na ograničenom prostoru čak i prepričati što se tu zaista događa/lo. Količina aktera, povezanih i naizgled nepovezanih događaja, poslovnih i političkih interesa, visoke politike, inozemnih aktera, kriminala i pravosudnih zloupotreba, obuhvatila je skoro sve koji nešto znače u političko-medijsko-kriminalno-obavještajnom životu Srbije.

Ako se ipak pokuša neki kratak sažetak on bi mogao glasiti otprilike ovako. Dnevne novine Kurir su već nekoliko godina vjerni suradnik aktualne vlasti i dežurna oglasna tabla za hvalospjeve premijeru Aleksandru Vučiću i sadašnjoj vlasti. Sukob na toj relaciji kreće u trenutku kada se objavljuje da Adria medija, vlasnik Kurira, kreće u preuzimanje Politike, najstarijeg dnevnog lista na Balkanu. Ubrzo nakon toga vlasniku Farmakoma Miroslavu Bogićeviću ukida se kućni pritvor i on odmah izjavljuje kako je po direktnom nalogu bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića morao kupiti Politiku, Večernje novosti i novosadski Dnevnik, kao i da je tim povodom bio reketiran ne samo od države, nego i od vlasnika Kurira Aleksandra Rodića. A sve to, slučajno ili ne, dolazi u trenutku kada je objavljena nova oporbena politička koalicija između Socijaldemokratske stranke (SDS) Borisa Tadića i Liberalno-demokratske partije (LDP) Čedomira Jovanovića.

Sukob kulminira kada vlasnik Kurira Aleksandar Rodić objavljuje otvoreno pismo pod dramatičnim naslovom "Izvini Srbijo" (Oprosti Srbijo), u kojem navodi da je bio član izbornog stožera Vučićeve Srpske napredne stranke (SNS) i da je zajedno s drugim medijima sudjelovao u uljepšavanju stvarnosti, i da je kako kaže "otvoreno pristao na cenzuru i autocenzuru u svojim novinama". Pismo završava pozivom medijima i javnosti da se oslobode straha i da narodu počnu govoriti istinu. To je dovelo do žestokog napada režimskih medija televizije Pink i tabloida Informer na Kurir, a na osnovi toga bi se moglo reći da je to izazvalo prve pukotine u okviru bliskih suradnika sadašnje vlasti.

Isprika nije dovoljna

„Svakako da se sve ovo ne može svesti samo na rat dva ili tri medija i mislim da odlično pokazuje u kakvom stanju je naša medijska i politička scena“, ocjenjuje za DW Dragan Popović, direktor Centra za praktičnu politiku. „Svakako da se ovdje dosta toga vrti oko novca, jer su svi akteri, od Pinka pa do bivšeg Nacionala i Informera i Pressa, kako su se oni već granali kasnije, poznati po tome da se kod njih mnogo toga vrtjelo oko novca. Ono što je važno reći je da Kurir po meni teško može da se svrsta u medije, a tek ne može predvoditi nikakavu frontu u borbi za slobodu medija.“

„Prosto, sve što su radili proteklih godina ne može se obrisati jednom paušalnom isprikom, koja je oslobođena svakog suštinskog sadržaja. Dakle, izvini Srbijo što smo učestvovali u kampanji Aleksandra Vučića, ali tu nema nikakvih činjenica i detalja da bi to pokajanje bilo iskreno. Dakle, ovo je pokušaj da se prikupe neki poeni kod građanske i pristojnije Srbije i pokušaj da se prikažu kao žrtve režima Aleksandra Vučića, ali nitko ne bi ni bio žrtva tog režima da nije bilo gospodina Rodića i njegovih medijskih tvorevina.“

Dragan Popović ističe da se ne smije zaboraviti da je i Kurir jedan od simbola medijske batine sadašnje vlasti i hajke na ljude. „Te hajke su prošli različiti ljudi, od nepoznatih ljudi tipa obitelji Ognjanović, pa do najsvježijih primjera, a to su deseci i deseci naslovnih stranica o Draganu Đilasu, hajke na različite lidere nevladinih organizacija u Srbiji, pa do praktično svih koji nisu podržavali politiku Aleksandra Vučića. To je primjer novinarstva koje ne poštuje ni etičke ni profesionalne standarde.“

Medijsko-poslovno-sigurnosni rat

„Iskustvo nas uči da su medijski obračuni samo vrh ledene sante sukoba različitih interesnih struktura koje stoje iza medija“, kaže za DW Neven Cvetićanin iz Instituta društvenih nauka. „To je medijski rat širih interesnih struktura, rekao bih medijsko-poslovno-sigurnosnih struktura, koji je čak i regionalnog karaktera, a moglo bi se ići korak dalje pa reći da obuhvaća i neke tokove svjetske politike. U ovom slučaju se također radi o političkom potresu, koji čak i ne mora biti loš sam po sebi. Zato što će se kroz sve ovo prepoznati jasna pozicija aktera koji u ovome sudjeluju. Dakle, ovo može pomoći da se definiraju politike na svim stranama, na jednoj strani pozicionog SNS-a, a na drugoj strani opozicione politike među kojom je i jedan novi opozicioni blok Tadića i Jovanovića.“

Epilog autokratske vladavine

Sukob unutar vjernih medijskih poslušnika se donekle vidi i kao početak otpadanja kotača, ili bar vijaka s kotača, sadašnje vlasti u Srbiji. Na prvi pogled sve djeluje monolitno i bez razloga za brigu, jer je podrška birača i dalje visoka, ali mnogi primjer Kurira vide kao početne pukotine jednog sustava vladavine. Dragan Popović smatra da je slučaj Kurir pokazao da su bila opravdana očekivanja da će se tako nešto dogoditi:

„A taj slučaj pokazuje da ne možete toliko autokratski upravljati čitavom zemljom. Znači, gospodin Vučić je uspostavio sistem vlasti koji doslovce zavisi u svakom trenutku od njega. On kontrolira sve, on donosi sve važnije odluke, on se bavi svim problemima ovog društva, i nitko tu nema ni najmanju mjeru neke autonomije da donosi nekakve odluke od ministara pa do njegovih stranačkih funkcionara. Tako da je to moralo jednog trenutka početi da se raspada, jer nemoguće je napraviti takav piramidalni sistem, kontrolirati sve u državi, i onda očekivati da će sve to funkcionirati i vječno trajati. Sad je pitanje što će se dogoditi kada to krene da se raspada malo ozbiljnije, jer to može Srbiju pretvoriti u jednu ozbiljnu kaljužu, pogotovo što smo baš zbog takvog načina vladanja razrušili sve institucije u zemlji“, kaže Popović.

Krah institucija

„Mi smo došli u situaciju da nitko ni ne očekuje da institucije rade svoj posao“, primjećuje Popović. „Vi vidite da imamo suđenja na Pinku, da tu imamo čak i presude, policijski funkcionari izlaze s podacima kako je tko prošao na poligrafu (detektoru laži, op. ur.), a od poligrafa se stvara nešto što on ne može i ne smije biti, a to je dokazno sredstvo. Dakle, imamo krah institucija. Vi sad imate da je već presuđeno ljudima kojima je gospodin Bogićević navodno dao novac, i u tome sudjeluje i ministar unutarnjih poslova i službenici MUP-a. Ja bih najprije očekivao da tužilac sve njih pozove zajedno, i da se raščisti tko je tu za koga radio, i tko je uzimao novac. Ako je točno sve ono što gospodin Rodić kaže u svom pismu onda bi trebalo raščistiti je li tu neki novac bio uključen, je li on radio volonterski za gospodina Vučića. To bi bio logičan odgovor pravne države, a pošto nje nema mi smo osuđeni čitati otvorena pisma različitih medijskih tajkuna, pa i ministara, jer ministar Tasovac umjesto da radi svoj posao i on piše otvorena pisma, tako da je zaključak da imamo razoreno društvo i institucije i da ovo ništa nije iznenađenje.“

Neven Cvetićanin smatra „da je možda pretjerano reći da sada otpadaju kotači vlasti, ali da se svakako može reći da unutar vlasti postoje različite frakcije. I bit će vrlo zanimljivo promatrati kako će se te frakcije odrediti i prema ovom događanju, a i prema drugim događajima koji nas tek očekuju. Do sada je vlastima uspijevalo sve te frakcije držati nekako složnim, a sada sa svim ovim ulazimo u jednu potpuno novu dinamiku. Mi imamo tih disonantnih tonova ne samo unutar SNS-a nego i u okviru SPS-a, i činjenica je da smo izašli iz onog idiličnog perioda i sada možemo očekivati da vidimo kakva će se sve savezništva pojavljivati. A znajući srpsku politiku možemo očekivati vrlo neobična i neočekivana savezništva.“

Omiljena tema srpske javnosti je i utjecaj stranih ambasada na srpsku politiku. Mediji su već primijetili da je Aleksandar Rodić imao odlične kontakte u američkoj ambasadi, iz čega se izvlači zaključak da vlasnik Kurira možda zna nešto što nitko drugi ne zna, i da stoga nije slučajno krenuo napuštati brod srpskog premijera. „Mislim da je ovo ipak neko unutarnje događanje, ali mora se ipak reći da sva ta unutarnja događanja gledaju na te neke inozemne centre kao na potencijalne saveznike. Ali, ipak mislim da bi u ovom momentu bilo pretjerano reći da neki inozemni centri stoje iza svega toga, pogotovo bez nekih kredibilnih informacija o tome“, kaže Cvetićanin. Dragan Popović smatra da „možda ne bi trebalo davati baš toliko značenje stranim ambasadama u Beogradu, i pitanje je da li oni baš na tom nivou organiziraju događanja u Srbiji; mislim da je ovdje prije svega riječ o sukobu iza kojega stoje prije svega milijuni eura“, naglašava Popović.