Povijesni dogovor o "globalnom porezu"

Ministri financija skupine najrazvijenijih zemalja G7 se hvale kako su na sastanku u Londonu postigli "dogovor stoljeća". To je čak i formalno skoro točno: jer nedugo nakon Prvog svjetskog rata je posljednji put postignut sporazum u Ligi naroda kako će tvrtke plaćati porez tamo gdje im je fizičko sjedište. To načelo je prihvaćeno praktično od svih država i pretpostavka je svih sporazuma o međunarodnoj trgovini sve do današnjih dana.

I to makar je već prije virtualnih giganta poput Amazona, Googlea ili Applea bilo jasno kako takvo načelo pruža upravo beskonačno mnogo prostora za makinacije. Jer čak i kod proizvodnih pogona gdje bi trebalo biti jasno gdje je proizvod sišao s tvorničke trake ima načina distribuciju organizirati preko čitavog lanca tvrtki, teoretski sa sjedištem u nekoj državi sa minimalnim porezom.

Ne tamo gdje je sjedište, nego tamo gdje je ostvaren promet

Ministri financija zemalja G7 su se sad složili kako to načelo "sjedišta" treba biti zamijenjeno načelom "prometa". Jednostavno i veoma pravedno: koncerni će plaćati porez tamo gdje ostvaruju i promet, bez obzira u kojem obliku. To znači da će i Google ili Facebook plaćati Njemačkoj na dobit kad u ovoj zemlji sakuplja podatke i prodaje reklamu, kod internetskih trgovina kao što je Amazon je sve to još jednostavnije.

Do ovog dogovora nikad ne bi došlo da se za njega nije odlučno založila nova ministrica financija SAD, Janet Yellen. Ona i novi američki predsjednik Biden su isprva tražili stopu od 21%, ali to je mnogima bilo previše. Najviše se nećkao domaćin, britanski ministar financija Rishi Sunak ali mu je svakako pomogla i računica sveučilišta Oxford: jer negdje oko polovice međunarodnih kompanija koje imaju sjedište u nekoj od zemalja skupine G7 u Velikoj Britaniji ne plaćaju niti penija poreza.

I Washington tu ima svoju računicu

Na prvi pogled se čini kako bi zbog američkih internetskih divova Washington trebao biti posljednji koji bi se trebao založiti za takvo načelo poreza, ali i oni imaju svoju računicu: jer to će značiti da će i njemački BMW plaćati porez u Americi kad tamo proda svoj automobil. Osim toga, Italija i Francuska su već uveli svoje "internetske poreze" američkim kompanijama koje će morati ukinuti kad se promijene pravila igre.

Kad je riječ o njemačkim automobilima će to značiti i da će njemački proizvođači sad morati plaćati Kini jer je upravo to najveće tržište, ali i njemački ministar financija Olaf Scholz je upravo oduševljen ovom "poreznom revolucijom" kako je zove. Jer tu nema velikih briga da će blagajna Berlina ovako biti još punija nego što bi inače bila: po procjeni ministara, tu je riječ o najmanje 50 milijardi dolara godišnje koje su međunarodni koncerni do sad odvlačili u nekakve porezne oaze i u "sjedišta" koja su im bila tek izgovor da ne plaćaju porez tamo gdje su novac i zaradili.

Ovakva promjena samog načela kako će se plaćati porez u svakom slučaju traži i međunarodni dogovor: u Londonu je doduše postignut načelni sporazum među zemljama skupine G7, makar je ostavljeno još prostora dogovoriti detalje. Svakako je golemi korak ako to usvoje SAD, Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Japan, Italija i Kanada - Španjolska je također stalni gost tih susreta, ali to će postati gospodarska stvarnost ako to načelo prihvate i sve zemlje skupine G20.

Oglasio se i Nick Clegg, potpredsjednik Facebooka nadležan za međunarodno poslovanje: čak i on "pozdravlja" ovu odluku jer će i takvim kompanijama čitavo poslovanje zapravo učiniti mnogo jednostavnijim.

Skoro svima je to u interesu

A šanse su dobre: Italija je ove jeseni domaćin sastanka te proširene skupine najrazvijenijih zemalja u koju onda dolaze i Kina, Indija, Brazil, Australija ili Južnoafrička Republika. Oni zajedno čine dvije trećine stanovništva naše planete i oko 90% gospodarskog potencijala. Ako se oni slože, onda će to biti doista tako - možda ne odmah, ali u dogledno doba.

Čak i kada je riječ o Kini, ima dobrih izgleda na pristanak: ona jest golemi izvoznik, ali ovako će moći računati i na prihode od prometa na svom golemom i sve imućnijem tržištu. No i među članicama Europske unije ima protivnika takvog načela: najglasnija je naravno Irska, nisu oduševljene niti Nizozemska ili Luksemburg - redom članice koje su "prijateljskim" poreznim stopama privukle međunarodne koncerne da tamo otvore svoja sjedišta za Europu.

No i oni moraju shvatiti kako nema smisla ovo međunarodno natjecanje sve nižim porezima u kojem sudjeluju svi: i u Njemačkoj je još u osamdesetima porez kompanijama bio 60% sad je kod 30%, u SAD je u protekla četiri desetljeća s 50% pao na 25%. Što to znači, dovoljno je pogledati naše škole i bolnice, ceste i javne institucije. Tome mora doći kraj.

Naravno da neke zemlje svijeta nikad neće pristati na takvo načelo. No Kajmanski otoci ili Panama ipak ne mogu biti mjerilo gospodarstva čitavog svijeta.