"Preko granica" - vidljivih i nevidljivih

„Preko granica“, naziv je sedme po redu grupne izložbe fotografa koji zajednički djeluju u agenciji OSTKREUZ postavljenoj trenutno u Haus der Kulturen der Welt (Kuća kultura svijeta) u Berlinu. Izložba će na ovom mjestu biti otvorena do 30.12.2012, a kasnije se seli u Dresden gdje će ju zainteresirani moći vidjeti sve do svibnja 2013. godine.

Agenciju OSTKREUZ osnovali su poznati fotografi nekadašnjeg DDR-a, 1990. godine. Danas ovdje djeluje 18 fotografa iz različitih zemalja i različitih generacija. Jedna od njih je i Njemica Annette Hauschild. Ona je članica ove agencije od 1996. godine. Zajedno s Ute Mahler postavila je spomenutu izložbu povodom koje je Deutsche Welle s njome porazgovarao:

Zašto baš granice? Nismo li njih zahvaljujući globalizaciji i internetu već odavno prevazišli?

Da, naravno, u srednjoj i zapadnoj Europi nam se čini kao da smo s temu granica već odavno zatvorili. Hladni rat je prošao, srušen je Berlinski zid…Mi ne samo da može bez ikakvih problema putovati, već unutar Europe možemo raditi gdje želimo i isto tako možemo i živjeti gdje želimo. No, s druge strane, europska granica prema van je hermetički zatvorena i zaštićena i to ne zbog mogućih vojnih napada nego zbog ljudi, zbog takozvanih ilegalnih useljenika. U Europi se svakodnevno vuku granice, nerijetko je ovo akt povezan s fizičkim i psihičkim nasiljem.

Koje vrste granica se na izložbi mogu naći?

S jedne strane prikazujemo sukobe oko teritorijalnih područja, granice na Cipru i u Irskoj, ali i one koje upravo sada tek nastaju – poput one između Sudana i Južnog Sudana. Isto tako, na izložbi se mogu vidjeti fotografije koje tematiziraju granice unutar nekog društva; primjerice imamo fotografije koje prikazuju ovisnike o drogi i prostitutke na jednom autobusnom kolodvoru u Tel Avivu kao i moji radovi s Romima na jugoistoku Europe.

Osim toga, izložene su i fotografije Linn Schroder. One prikazuju razna granična iskustva; recimo jednu majku blizanaca i jednu ženu amputiranih grudi. Ovdje je riječ o granici između života i smrti, o granici između postanka života i opasnosti od umiranja.

Zašto je fotografija podoban medij za prikazivanje teme granica?

Fotografija prikazuje samo neke dijelove, detalje. Ona omogućuje postavljanje fokusa na vrlo osobne, privatne trenutke ali i one koji su sasvim drugačiji od njih. Fotografija je jedan vrlo plošan medij budući da ona samo oslikava motive, no upravo zbog toga ona može djelovati vrlo intenzivno. Osim toga, mi fotografi smo stalno suočeni s granicama mogućeg. Neke situacije nije ni moguće prikazati putem fotografije, druge pak nastaju više kao slike u glavi nego što prikazuju realnost. Neke teme, poput onih vezanih za krizna područja su vezane i za opasnosti. Naš fotograf Espen Eichhoever je primjerice tijekom svog putovanja po Južnom Sudanu bio uhićen i cijeli dan zadržan od strane ondašnje tajne policije buduće da su ga držali za špijuna.

Zanimanje fotografa vrijedi kao zanimanje iz snova – no istodobno se od njega u Njemačkoj teško može živjeti. Fotografi su često slobodni djelatnici i rijetko kad su za svoj posao dobro plaćeni. Ne nailaze li oni već i zbog prirode svog posla na granice?

Financiranje naše aktualne izložbe je doista bilo mukotrpno. Mnogi od nas imaju sreću pa za svoja putovanja dobiju stipendiju. Ponekad se financiramo i raznim suradnjama s magazinima. No, izložbe poput ove donose nam samo „slavu i čast“, od toga naravno ne možemo uopće živjeti. No, smatramo da je važno da zajednički pokušamo napraviti neko veće djelo.

Kako ste Vi osobno sudjelovali na stvaranju izložbe?

Moje fotografije su rezultat rada kojim se bavim već dvije godine. Riječ je o Romima na jugoistoku Europe. Najveći dio mog posla nije bilo samo fotografiranje već kontakt s ljudima. Surađivala sam s raznim romskim organizacijama. Najvažnije mi je tijekom rada bilo rušenje klišeja: predrasude prema Romima kao „nomadskom narodu koji se stalno seli“, o narodu koji navodno ne poznaje granice i koji ih se nije u stanju pridržavati. To nije tako. Romi već 600 godina žive u Europi i ovdje su stalno naseljeni. U tom kontekstu je zapravo riječ o socijalnim granicama, o izopćavanju iz društva.

Jeste li tijekom rada s Romima i sami morali prijeći neke granice?

Da, apsolutno! S jedne strane morala sam prelaziti mnoge stvarne granice budući da sam radila u Italiji, na Kosovu, u Slovačkoj i Mađarskoj. No, jedna puno žešća granica je bila ona u mojoj glavi. Ni ja sama nisam bila lišena predrasuda i uvijek sam se iznova morala sučeljavati s mojim vlastitim strahovima. Sada sam dobila jedan sasvim novi pogled na Rome, od njih sam naučila toliko toga novog i zbog toga sam nevjerojatno zahvalna.