Preko oltara u Brazil

Dvadesetdevetogodišnja Ana već jedanaest godina živi u Portugalu, mada je rođena Brazilka. Jednog dana joj je jedan daleki portugalski rođak ponudio 5.000 eura da se uda za njega. On je vlasnik malene građevinske tvrtke koja u Portugalu još jedva ima posla.

Ana je isprva bila šokirana tom ponudom. Konačno, koncem devedesetih su Anini roditelji bili među sretnicima koji su, kao državljani Brazila, uspjeli dobiti boravišnu i radnu dozvolu u Portugalu. Ali zna da su tada mnogi Brazilci bili spremni Europljankama dati i desetak tisuća eura da bi, barem na papiru, postali muž i žena.

Ako već, onda za "ozbiljan" iznos

Ali vremena su se promijenila. "Jedino što je moj rođak želio je bilo iz Portugala odseliti u Brazil", konstatira Ana. Ali tamo je i Europljanima veoma teško dobiti dozvolu stalnog boravka kako bi otvorio građevinsku tvrtku. Ženidbom s Anom bi sve išlo mnogo jednostavnije. Ana je dobro razmislila - i odlučila: mogla bi pristati na takav prividni brak jedino ako bi i iznos bio takav da bi joj promijenio život.

Drugim riječima: 5.000 eura za pet godina braka joj se učinilo premalo. Ubrzo će se Ana doista vratiti u domovinu preko Atlantika - ali ipak sama. Za svoju budućnost - i bez rođaka - ne brine, jer u Sao Paolu je već našla zaposlenje.

Gotovo identično kao što su nadležne službe Europe prije dvadesetak godina kritizirale takve lažne brakove, tako sad i Fabio Mortari, iz trgovačke komore Sao Paula, upozorava svoje sunarodnjake: "Samo zbog papira se udati ili oženiti, to je glupost. To donosi samo probleme." On sve strance upozorava kako bi im bilo bolje da prvo dođu u Brazil i nađu posao i da tek onda razmisle, kako da dobiju papire i bez ženidbe ili udaje.

Što je prije: kokoš ili jaje, dozvola ili radno mjesto?

Ali baš kao što je nekad bilo u Europi, tako je to danas u Brazilu: bez osiguranog radnog mjesta nema nade dobiti boravišnu i radnu dozvolu. A u tipičnoj birokratskoj "kvaki", vrijedi i obrnuto pravilo: bez dozvole nikad nećete naći radno mjesto. Makar radnih mjesta ima: stopa nezaposlenosti je u Brazilu oko 6% - što se mnogim stanovnicima juga Europe i osobito Iberijskog poluotoka, čini kao zemlja iz snova. No i Brazil ima svoju birokraciju tako da se mnogima čini da jedini put u Brazil vodi - preko oltara. Ili barem matičnog ureda.

I španjolski list El Pais je izvještavao o španjolskom publicisti Luisu. On je neko vrijeme radio u Njemačkoj i odlučio krenuti u Brazil, također u Sao Paolo. No i on je dobio tek turističku vizu koja vrijedi tri mjeseca - i nakon tog roka je objavio svoju zaruku! Dva mjeseca kasnije je i službeno bio oženjen, a kako se ispostavilo, njegova izabranica je bila jedna žena koja je tamo radila kao čistačica i kojoj je platio - preračunato, 1.200 eura za udaju.

Opet, slično kao zemlje Europe, niti nadležne službe Brazila takve ženidbe ne smatraju tek bezazlenom varkom i zbog toga stradavaju i parovi koji su se doista vjenčali iz ljubavi. Tako se Brazilka Renata Cerrqueira Santos udala za jednog stranca - i kako piše brazilski list Folha de Sao Paulo, sad već mjesecima ima posla sa tamošnjom saveznom policijom, Policia Federal. Uvijek iznova joj dolaze u kuću i provjeravaju, da li par doista živi zajedno ili je i to bio samo "brak zbog papira".

Policiju zanima sve: i kako su se upoznali, oko čega se svađaju, pa čak i kakvi su odnosi njenog muža - s njegovom punicom! Očito, do dozvole boravka u Brazilu nipošto nije lako doći.