25 godina od NATO bombardiranja i završetka rata na Kosovu

Kosovski rat je završen 10. rujna 1999. godine. Tog dana je Vijeće sigurnosti UN-a u New Yorku izglasalo Rezoluciju 1244, kojom su borbena djelovanja formalno okončana. Ona su već bila prekinuta prethodnog dana.

Dva i pol mjeseca ranije, 24. ožujka 1999. navečer, NATO je započeo s bombardiranjem ciljeva u SR Jugoslaviji(koju su činile Srbija i Crna Gora). Bila je to prva borbena misija Sjeveroatlantskog saveza bez mandata UN-a i prva u kojem je sudjelovala i njemačka vojska. To je bilo dvostruko kršenje tabua – za NATO zbog izostalog mandata UN-a, a za njemačku javnost zbog sudjelovanja u ratu. Cilj NATO-a je bio da natjera jugoslovensku vojsku na povlačenje s Kosova, kako bi se spriječila proterivanja i kršenja ljudskih prava kosovskih Albanaca koji tamo žive.

Kako je sve počelo

Raspad Jugoslavije počeo je 1991. godine proglašenjem nezavisnosti Slovenije, Hrvatske i Makedonije. Bosna i Hercegovina je proglasila nezavisnost 1992. godine, Srbija je vodila ili pokretala ratove protiv Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovina, samo je Makedonija ostala pošteđena.

I na Kosovu su znaci rano ukazivali na eskalaciju: već 1989. godine predsjednik Saveza komunista Srbije, Slobodan Milošević, ukinuo je autonomiju pokrajine Kosovo. Uklanjanje Albanaca iz državne uprave i javnog sektora (zdravstvo i obrazovanje) na Kosovu je počelo već ranije, a naročito se intenziviralo nakon ukidanja autonomije. Dugo je postojao nenasilni otpor kosovskih Albanaca, koji je predvodio književnik Ibrahim Rugova, koji je kasnije postao osnivač države i prvi predsjednik Kosova.

Od sredine devedesetih godina, zagovornici nasilnog otpora protiv Srbije dobijaju sve više pristalica. Oni su se organizirali u Oslobodilačku vojsku Kosova (OVK). Ta, u početku, mala jedinica brzo je prerasla u regularnu vojsku u drugoj polovini 1990-ih godina.

Rat prije NATO bombardiranja

Uslijedili su teroristički napadi na stanice srpske policije, na koje je Beograd odgovorio nesrazmjernom silom. Oružani sukob je 1998./1999. godine prerastao u rat. Okidač za NATO intervenciju bilo je otkrivanje tijela 40 ubijenih kosovskih Albanaca u selu Račak, u siječnju 1999. godine. Međunarodni promatrači su tada govorili o masakru, što su vlasti u Beogradu negirale.

Rambouillet i kraj diplomacije

Mirovni pregovori vođeni su u Rambouilletu kod Pariza, u veljači 1999. godine, pod vodstvom Balkanske kontakt grupe. To su bili posljednji diplomatski pokušaji Europljana i SAD-a da natjeraju kosovske Albance i Srbe na sporazumno okončavanje borbi.

Međutim, pregovori su propali. Posljednji pokušaj američkog specijalnog izaslanika Richarda Holbrooka da u Beogradu uvjeri srpskog moćnika Miloševića na popuštanje, također je bio neuspješan.

U rat - bez mandata UN-a

Uoči početka zračnih napada NATO-a, zapadni političari, posebno američki predsjednik Bill Clinton, više puta su optuživali Srbiju za planiranje genocida na Kosovu. NATO nije tražio mandat UN-a jer bi se suočio s otporom Rusije i Kine u Vijeću sigurnosti. Za tadašnju njemačku vladajuću koaliciju, koju su činili Socijaldemokrati (SPD) i Zeleni, sudjelovanje u ratu s nekoliko borbenih aviona bila je teška odluka. Pacifisti i belicisti u Njemačkoj bili su suprotstavljeni jedni drugima.

Takozvani plan „Potkovica" njemačkoj vladi je trebao dati nužno opravdanje za sudjelovanje u ratu na Kosovu. Radi se o planu, koji je navodno bio smišljen u Beogradu s ciljem da potisne albansko stanovništvo preko južne granice Kosova u Albaniju. Nikada nije potvrđeno da je taj plan zaista postojao. Nesporno je, međutim, da je stotine tisuća kosovskih Albanaca tada bilo izbjeglo s Kosova, ili bilo protjerano.

Milošević popušta – pod pritiskom Moskve?

Većina današnjih stručnjaka se slaže da su pogrešne procjene razlog zbog kojeg je NATO rat trajao više od jedanaest tjedana. NATO je bio uvjeren da će Milošević nakon nekoliko dana bombardiranja poslati signale za pregovore.

S druge strane, u Beogradu se nagađalo da će NATO u nekom trenutku popustiti i predložiti neko kompromisno rješenje. Na kraju je Milošević popustio, vjerojatno zato što je Moskva izvršila pritisak u Beogradu. Rusiji, koja je tada bila ekonomski znatno oslabljena, bila je potrebna suradnja sa Zapadom, uvjeren je bivši specijalni povjherenik EU-a za Kosovo, Austrijanac Wolfgang Petritsch.

Rezolucija 1244 i Kumanovski sporazum

Završetak rata regulirala su dva međunarodno-pravna akta. Vojnim sporazumom u Kumanovu od 9. lipnja 1999. godine, gradu u današnjoj Sjevernoj Makedoniji, naređeno je povlačenje Vojske Jugoslavije i srpske policije sa Kosova. Odgovornost za sigurnost je prebačena u ruke NATO-a. Sporazum je takođe predviđao razoružanje OVK-a.

Dan kasnije, Vijeće sigurnosti UN-a izglasalo je Rezoluciju 1244, poznatu i kao Rezolucija o Kosovu. Ona je predstavljala međunarodno-pravni temelj za rješavanje kosovske krize. Sporazumom je utvrđeno da Kosovo ostaje sastavni dio Savezne Republike Jugoslavije, ali s vrlo širokom autonomijom.

Da bi uspostavili civilnu upravu, Ujedinjeni narodi su formirali UNMIK, misiju privremene uprave. UN su također poslali međunarodne snage KFOR za sigurnost na Kosovu. Međutim, konačni status Kosova ostao je otvoren u rezoluciji.

Nezavisnost Kosova

Nakon 78 dana, oko 2.300 zračnih napada i, kako se procjenjuje, oko 3.500 mrtvih, intervencija NATO-a je okončana. Kosovski rat, koji je počeo godinu i pol dana ranije, bio je završen.

Devet godina kasnije, 17. veljače 2008. godine, Kosovo je proglasilo nezavisnost i sada ga priznaje 115 od 192 zemlje članice UN-a, uključujući Njemačku. Rusija, Kina, kao i pet zemalja EU-a (Grčka, Rumunjska, Španjolska, Slovačka, Cipar) nisu među njima. Srbija i dalje odbija priznati nezavisnost Kosova.