"Presuda će samo na kratko uzburkati strasti"

„Zar je to sve?“ upitali su se mnogi nakon što je sudac Jean Claude Antonetti izrekao da je Vojislav Šešelj, optuženik za ratne zločine i jedan od ideologa velikosrpstva, nedužan po svim točkama optužnice. Čak je i prevoditeljica javne televizije na trenutak zastala i utišala glas kao da je razmišljala je li sudac zaista izrekao ono što je čula – Šešelj je slobodan čovjek. Potpuna nevjerica – tako se može opisati stanje u Hrvatskoj nakon prijenosa iz Haga.

Daleko od toga da su Hrvati očekivali Šešeljev povratak u dugogodišnji zatvor. Političari su se već pripremili na protokolarno negodovanje nad „visinom zatvorske kazne koja nije zadovoljila žrtve i koja se, politički oportuno, točno preklapa s vremenom pritvora koji je Šešelj već izdržao“. No presuda je i najglasnije ostavila bez riječi.

„Neshvatljivo do odbijanja“

„Kao da te netko uvjerava da nisi vidio ono što si vidio“, za Deutsche Welle komentira nagrađivana politička novinarka i kroničarka moderne hrvatske države Silvija Šeparović. Šešelja opisuje novinarski sažeto i precizno: „To je ratni huškač, Miloševićev trbuhozborac, predvodnik divljih paravojnih jedinica koje su počinile neke od najtežih zločina u ratovima 90-tih.“

Kaže, nije se detaljno bavila ovim suđenjem pa ne može ocjenjivati koliko su dobro iskazani dokazi, no zato pamti događaje koje su obilježili ratne godine. „Uzdam se u izdvojeno mišljenje sutkinje Latanzzi koja je svojoj dvojici kolega poručila da su im slabosti Tužiteljstva, dodajući „uvijek može bolje“, poslužile kao izgovor. I to nedopustiv izgovor zbog kojeg su, iako su suci, potpuno zanemarili pravila međunarodnog humanitarnog prava. Ona je također ustvrdila da je zločinački pothvat dokazan. Kao običnome smrtniku, osobi koja se sjeća i priprema za rat i početaka rata i rata u svim njegovim oblicima, ovakva je presuda naprosto neshvatljiva. Neshvatljiva do odbijanja“, govori Šeparović o nepravomoćnoj odluci prema kojoj pokušaj uspostave Velike Srbije, koji je progutao desetke tisuća života i unesrećio stotine tisuća na svim stranama, nije bio zločinački, već politički cilj.

Kako će se nastala situacija reflektirati na međunacionalne odnose u Hrvatskoj, ali i odnose među državama, pitanje je na koje mnogi traže odgovor u iščekivanju rasta Šešeljevih dionica u tjednima koji prethode srbijanskim parlamentarnim izborima. „Mislim da on nema stvarne moći, a ne bih rekla ni da ima utjecaja na hrvatske Srbe. Odnosno, ta presuda i Šešeljeva retorika imaju utjecaj na stanje u Hrvatskoj i Srbe u Hrvatskoj utoliko da dižu tenzije, bude stare strasti i raspiruju nacionalizme. Zločin bez kazne može proizvoditi samo to“, kaže nam Šeparović.

Podržavatelji Haškog suda se osjećaju glupo

Politički analitičar Davor Gjenero također ne očekuje da će Šešelj sam po sebi ili presuda bitno utjecati na odnose Zagreba i Beograda i dodaje da će taj odnos određivati nešto treće – međunarodna zajednica. „Trenutno je puno važniji proces vezan uz hrvatske rezerve za otvaranje poglavlja 23 u pregovorima Srbije i EU. Te rezerve će postati puno veće nakon ove presude. Ako bude europskog pritiska na Hrvatsku da povuče te zadrške zbog odnosa prema ratnim zločinima u Srbiji, prije svega vezano uz regionalnu jurisdikciju koju je proglasilo srbijansko pravosuđe, doći će do problema i osjećaja u Hrvatskoj da ju se tretira kao drugorazrednu članicu EU, a da se Srbiji preko mjere popušta.“

U svemu bi, smatra naš sugovornik, Zagreb trebao prepoznati Šešeljevu namjeru provokacije srbijanskog državnog vrha, bez obzira što su premijer i predsjednik njegovi nekadašnji đaci. „Vučiću i njegovim suradnicima treba ostaviti prostora da dokažu da su europski usmjereni. Ali to znači da Srbija mora kao i sve dosadašnje zemlje u pristupnom procesu sustavno ispunjavati uvjete koji proizlaze iz acquisa i ništa više od toga.“

Za očekivati je i kako će radikalno desni dio hrvatske politike deklarativno osuditi ovu hašku presudu, no zapravo će na njoj ubirati bodove na svom terenu. Gjenero napominje da su već na neki način sramoćeni oni koji su zagovarali načela tranzicijske pravednosti, suočavanje s prošlošću i očekivanja od Haškog suda.“Sramoćenje onih koji su podupirali rad Tribunala ovom presudom je samo nastavljeno. Svi mi koji smo svoju kožu izlagali potpori judikature Haškog suda s ovom presudom se osjećamo jako glupo“, zaključuje.

Vojvodina je u Hrvatskoj nepoznanica

Kada je riječ o Šešeljevim zlodjelima nad Hrvatima u Vojvodini, prosječan građanin Hrvatske, do ove presude, nije znao gotovo ništa. „U Hrvatskoj za to ne postoji neki interes, dok se u Srbiji o tome ne smije pričati. To je jedan mehanizam obrane, jer Srbi ne žele priznati da se u Srbiji tako nešto dogodilo“, priča nam nagrađivana književnica Julijana Adamović koja je i sama pred naletom šešeljevaca iz Vojvodine pobjegla u Zagreb.

"Oko 30 tisuća ljudi se je preselilo u Hrvatsku. Neki su preventivno pobjegli zbog dehumanizacije i demonizacije Hrvata u medijima, a drugi su maltretirani ili su dobivali pozive za mobilizacije kako bi ih se natjeralo da pucaju na Vukovar. Treći su brutalno pljačkani i izbacivani iz kuća, pogotovo nakon Oluje, kada su došle izbjeglice iz takozvane Krajine“, govori Adamović koja danas živi baš u Vukovaru, gradu koji se u slučaju svake, pa i ove, haške presude koristi kao pojačivač emotivnog naboja.

Građani su taoci političara

Danas se, kaže, u gradu normalno živi i većina ljudi želi da se Vukovar prestane iskorištavati za dnevnopolitičke svrhe. „Kada s nekim radite, dijelite ured, kad se događaju različite stvari; od rođenja, smrti, bolesti, dobitaka, gubitaka; predrasude jednostavno padaju u vodu. I privatno su ljudi povezani, postoje rodbinske veze od prije, sklapaju se prijateljstva. S mladima je teže, jer djeca ne idu u zajedničke škole i to je osnovna smetnja da bi se zaista moglo govoriti o istinskoj integraciji. Ne možete i ne bi bilo u redu neko pravo uskratiti nacionalnoj manjini, iako bi u obostranom interesu bilo da djeca idu u zajedničku školu“, objašnjava Adamović i dodaje da bi presuda mogla strasti uzburkati na neko kratko vrijeme, zahvaljujući „jastrebovima“ i nacionalistima na obje strane.

„Tu ne govorim o samom Vukovaru, već o okolnim mjestima. Tu je Borovo Selo koji je po broju stanovnika manji gradić, etnički čist i živi u paralelnom svijetu. Poštuju formalne stvari koje ne mogu izbjeći, ali funkcioniraju kao da žive u Srbiji.“ A tu je, upozorava, i Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara. „Bit će malo buke. Stožer će se javiti, obavit će se neko smiješno suđenje ćirilici. Oni nas drže kao taoce. To je šačica bučnih ljudi kojima nova garnitura prilično podilazi, jer u njima vidi glasače. S druge su strani etno-biznismeni kojima je važnije neko formalno pravo od stvarne integracije. Oni isto čuvaju svoje birače. Jer, ako se netko integrira, mogao bi razmišljati hoće li dati svoj glas SDP-u ili njima.“

Šešelj je unesrećio i Srbe

O sentimentu vukovarskih Srba spram Šešelja, naša sugovornica ne želi generalizirati. „Oni s kojima sam okružena svjesni su koliko im je zla nanio. Ali to su intelektualci i obrazovani ljudi s kojima se susrećem po prirodi svoga posla. Ipak ne bih rekla da su svi toga svjesni. Zato što se stalno tvrdi da se Šešelja može jedino teretiti za verbalni delikt. Ne radi se razlika između nečijeg izražavanja mišljenja i političkih stavova te huškanja i širenja mržnje. Nema te ideje da je Šešelj vrlo aktivno organizirao i sudjelovao u radnjama koje su završile zločinima.“

Mnogi su tako zlurado primijetili kako je ova presuda jednako kompetentna kao i presuda generalu Gotovini, što Adamović odbija. „Mislim da se njih dvojica, bez obzira što mislili o Gotovininom životu prije dolaska u Hrvatsku vojsku, ne mogu uspoređivati. Gotovina nije hodao po Srbiji, nije huškao. On je bio profesionalni vojnik i bez obzira na bijeg, na kraju je časno odradio to suđenje. Bez omalovažavanja srpskog naroda, države Srbije i Suda“, tvrdi naša sugovornica.

Pri tome ne poriče da su baš Šešeljevi prostački ispadi na sudu i izvan njega naišli i na simpatije među Hrvatima pa ga mnogi smatraju simbolom otpora sustavu. „To pak pokazuje koliki problem imamo s percepcijom ljudi koji imaju poremećaj osobnosti, koji nemaju trunke empatije, ne poštuju baš nikakva pravila i učinit će sve da ostanu u središtu pozornosti“, zaključuje Adamović.