Presuda o zabrani raspela - kriva odluka

Zamislite sljedeće: Zbog intervencije neke agnostičke manjine u Njemačkoj s najvišeg suda odjednom se zabranjuje ulična križanja nazivati tim imenom (križ!). Naređuje se ubuduće takva mjesta nazivati isključivo samo "uličnim prijelazima".

Osim toga, ceste se više ne smiju križati pod pravim kutem, jer bi pripadnike drugih religija mogle previše podsjećati na Kristov križ.

Duboko u tradiciji i svakodnevnom životu

Uz to, čovjek si može zamisliti da sva raspela po bavarskim brdima moraju biti demontirana jer se neki ateistički planinar osjetio povrijeđenim u svojim vjerskim osjećajima. Kad nakon mukotrpnog uspona stigne na vrh planine, on očekuje da tamo u najboljem slučaju naiđe na kolac koji će označavati vrh, ni u kom slučaju na raspelo.

Osim toga, križni vijci, križaljke i bol u križima - zbog povrede vjerskih osjećaja svi bi bili ukinuti!

Tako daleko njemačke i europske presude, srećom, još nisu stigle, ali nisu ni daleko od toga.

Nisu samo kršćani nezadovoljni zbog presude Europskog suda o raspelu u Italiji, već i ostali ljudi, totalno neopterećeni religijom, koji jednostavno smatraju da su time dovedene u opasnost kršćanska, zapadna kultura i identitet jedne zemlje i cijelog jednog kontinenta.

A mogli bi se zamisliti i pripadnici drugih religija, jer već sutra bi se isto moglo dogoditi i njihovim vjerskim simbolima u javnosti.

Probuđeni inat

Činjenica je bila i ostaje da je Europski sud za ljudska prava presudio. Dao je za pravo majci koja je podigla tužbu protiv vješanja raspela u javnim školama. Ovaj kršćanski simbol, presudili su suci u Strassbourgu, krši učeničku slobodu religije, roditeljsku slobodu odgoja i vjersku neutralnost države. A država mora promicati pluralizam vrijednosti, uvjerenja i religija.

Nije upitno, i to se Europskom sudu za ljudska prava mora priznati, da država mora biti vjerski neutralna i ni jednom građaninu ne smije nametati neku vjeru. Uz to zakonodavstvo koje se bavi ljudskim prvima usmjereno je u takvim pitanjima uvijek samo na pojedince.

To znači da se Sud u ovom slučaju koncentrirao samo na dijete i njegove roditelje, kako bi dokazao jesu li prekršena njihova prava. Oni će od presude možda imati koristi. Na kraju krajeva, djetetu je obećana poprilična odšteta - jer je godinama moralo "dijeliti" učionicu s raspelom.

Istovremeno, teško je i predvidjeti štetu koju će ova presuda prouzročiti. U tren sekunde je cijela talijanska nacija, zajedno sa svojim Ustavnim sudom završila na stupu srama. Kad se religija većine, kao što je Katolička crkva u Italiji poziva na red na ovaj način - to može izazvati neslućene reakcije pogođenih ljudi. Sve prema motu: sad je dosta!

Već sad ljudi, spontano, na vidljivim mjestima po cijeloj zemlji namjerno postavljaju raspela. Naručuje se veći broj raspela nego prije kako bi se njima ukrasile zgrade. Jedan je gradonačelnik ispred vijećnice postavio dva metra visok križ. Dosad neopterećen odnos prema kršćanskim simbolima to više, čini se, nije. A ako ova presuda dovede do toga da ljudi, koji su u načelu bili za vjerske slobode, postanu netolerantniji kako bi zaštitili vlastitu vjeru, onda je Sud za ljudska prava u Strasbourgu u Europi napravio medvjeđu uslugu.

Neka pragmatična presuda bila bi bolja. Raspela bi se mogla, kao što je praksa u Bavarskoj, povremeno skinuti, ili još bolje, određene učenike smjestiti u učionicama tako da im raspelo stoji iza leđa. Ali kladim se, to bi smjesta bilo shvaćeno u metaforičnom značenju i ponovno imalo za posljedicu neku tužbu.

Autor: Klaus Krämer/ Snježana Kobešćak

Odg. ur.: S. Matić