„Prevoditelji su jako loši špijuni“

Već je prošlo gotovo devet godina od kako je u blizini ruskog grada Smolenska pao predsjednički zrakoplov vlade Poljske. Nitko od 96 osoba u avionu nije preživio, a među njima nije bio samo poljski predsjednik Lech Kaczynski, nego i čitav niz najviših dužnosnika i časnika poljske vojske.

Brat poginulog predsjednika i čelnik poljske vladajuće stranke PiS, Jaroslaw Kaczynski je opsjednut idejom kako to nije bila nesreća, nego je to bilo ubojstvo i Lecha Kaczynskog i ostalih u zrakoplovu. U trenutku pada je doduše vidljivost bila slaba, ali zrakoplovom je upravljao jedan od najiskusnijih pilota poljskog zrakoplovstva.

Odmah po tom događaju je na mjesto udesa stigao i tadašnji predsjednik poljske vlade Donald Tusk i ruski predsjednik Putin i barem pred kamerama, objavili su kako će detaljno istražiti olupinu i otkriti uzrok pada. No događaj je na koncu ipak protumačen kao nesreća – što Jaroslawa Kaczynskog nikad nije zadovoljilo kao odgovor.

Od 2017. teče nova istraga, a poljsko državno odvjetništvo optužuje i Donalda Tuska, današnjeg predsjednika Europskog vijeća za „veleizdaju". Istraga pretpostavlja da je već na susretu Donalda Tuska i ruskog predsjednika Vladimira Putina bilo već riječi kako taj udes nije bio slučajan, nego je to bio atentat na predsjednika Poljske.

Tamo su bile još nečije uši...

Naravno, poljsko odvjetništvo ne može pozvati Vladimira Putina na svjedočenje, predsjednik EV Tusk uporno tvrdi kako su optužbe o atentatu monstruozne i čista neistina. Zato je poljsko državno odvjetništvo izazvalo novi skandal pozvavši osobu koja je također čula sve što su rekli Tusk i Putin: njihova prevoditeljica, Magdalena Fitas-Dukaczewska.

To je potez kojem je teško naći presedan: nekim zvanjima je i zakonski zajamčeno pravo da šute o onome što znaju – odvjetnici, liječnici ili čak svećenici. Ali makar su prevoditelji osobe koje čuju baš sve što državnici šapuću među sobom, prevoditelji jedino imaju vlastitu, strukovnu konvenciju da će baš sve izrečeno ostati potpuna tajna onih koji govore, dakle političara.

Shodno tome, poljska prevoditeljica Magdalena Fitas Dukacewska je donijela hrabru i principijelnu odluku: objavila je kako neće svjedočiti, čak i ako je vlada Poljske oslobodi obaveze šutnje. Jer to će neminovno ugroziti povjerljivost prema njenim kolegicama i kolegama prevoditeljima koji to čine svaki dan i gdje je od presudne važnosti za tijek razgovora da sugovornici znaju kako sve rečeno ostaje među njima.

Šutjeti čak i u slučaju zločina?

O ovom problemu razgovarali smo sa Isabellom Gusenburger, prevoditeljicom sa njemačkog, poljskog, ruskog i španjolskog koja to čini već gotovo četvrt stoljeća, ne na kraju i za sudionike njemačke vlade.

DW: Gospođo Gusenburger, biste li na mjestu vaše kolegice, gospođe Fitas-Dukaczewske učinili isto?

Isabella Gusenburger: Ja bih se naravno prije toga pokušala pravno osigurati, ali inače bih težila učiniti istu stvar, naravno! To spada u temeljna načela našeg zvanja kao što je i rekla gospođa Fitas-Dukaczewska: da mi jamčimo povjerljivost. To je izuzetno važno da to znaju i naši sugovornici i da nam mogu vjerovati kako baš ništa neće dospjeti van.

U Kodesku poslovne etike Međunarodne udruge konferencijskih prevoditelja kojoj i Vi pripadate, piše kako su prevoditelji na manifestacijama koji nisu otvorene za javnost „obavezni na najstrožu povjerljivost". Ima li iznimaka, na primjer ako sadržaj razgovora ukazuje na moguć zločin?

To je naravno srž stvari: već je bilo rasprava o tome, može li se prevoditelj teoretski osloboditi njegove obaveze šutnje. Ja se nisam osobito bavila tom raspravom jer to nisam morala. Nikad nisam došla u situaciju gdje bi to i meni bilo važno. Ali znam da postoje različita pravna tumačenja i da je bilo ljudi koji su tvrdili kako bi se prevoditelji u tom slučaju mogli osloboditi obaveze povjerljivosti jer njihova obaveza nema tako čvrstu zakonsku osnovu kao na primjer kod liječnika ili odvjetnika. Ne znam da li se nastavilo sa tom raspravom i da li i u Njemačkoj postoji jasan odgovor na to pitanje. Ali naša težnja je uvijek bila da nas nitko i ništa ne može natjerati iznevjeriti povjerenje koje nam se ukazuje.

Prevoditeljima se obično daju i da potpišu izjavu kako o svemu ništa neće govoriti, u gospodarstvu je često i klauzula o materijalnoj odšteti koja bi se mogla tražiti. Ali u posljednje vrijeme su prevoditelji sve češće pod takvim pritiskom: i u SAD su u srpnju tamošnji Demokrati tražili svjedočenje prevoditeljice koja je bila prisutna za vrijeme susreta Donalda Trumpa i Vladimira Putina u Helsinkiju. Ima li sve više ovakvih pritisaka na prevoditelje?

„Mi se doista – ne sjećamo!"

Mislim da su to ipak usamljeni slučajevi, u svakom slučaju u ovom obliku kad čovjek ne zna kako da se postavi, kad čak i jedni iskusni pravnici kažu kako se mora svjedočiti, a drugi pravnici kažu kako se mora šutjeti. Takav slučaj ja nikad nisam imala. Ponekad se događa i da nas sudionici izaslanstva pitaju što je rečeno, ali i u takvim slučajevima će iskusna prevoditeljica uvijek reći 'pitajte one koji su bili prisutni'.

Ono što nam u ovakvim slučajevima enormno pomaže jest činjenica da u takvim razgovorima u četiri oka mi doista ne pamtimo što je rečeno. Mi doista i iskreno možemo reći da se ne možemo sjetiti što je rečeno. Jer u tim slučajevima je to u pravilu simultano prevođenje: mi se moramo usredotočiti na svaku izrečenu riječ i imamo samo naše blokove. Tu se ne stigne pisati sadržaj, nego bilježimo samo simbole koji nas podsjećaju na rečeno u slijedećih par minuta. Čak i da nam je dopušteno zadržati te bilješke, to niti nama ne bi ništa pomoglo već za nekoliko sati, kamoli nekoliko mjeseci ili godina kao što je to slučaj kod gospođe Fitas-Dukaczewske. Tu posve iskreno možemo reći „toga se više ne sjećam". Naš mozak je tako oblikovan da u toj koncentraciji odmah zaboravljamo što je rečeno prije toga kako bi se usredotočili na ono što se upravo govori. To znači da su prevoditelji zapravo veoma loši špijuni.

To znači da čak i kad bi imali svoje bilješke, ne bi znali reći što tamo piše?

Možda bih se mogla otprilike sjetiti o čemu se radi, ali nikad ne bih znala reći točno što je bilo rečeno.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android