Prešućeni rat u Turskoj

Starac u suzama nad lijesom svoga sina nema više snage da se drži na nogama. Rođaci, ne čijim licima se odražava bol, drže ga da ne padne. Jedna 12-godišnja djevojčica plače glasno nekoliko metara udaljeno od njih. Čovjek u lijesu je njezin otac.

Gotovo svakodnevno turski mediji objavljuju slike i snimke sa sahrana ubijenih vojnika. 49-godišnji Orhan Dilekci je jedan od stotina njih koje su proteklih mjeseci ubili teroristi PKK-a. Slike sa sahrane se emitiraju u udarnom terminu na televiziji. Ali i svaki ubijeni terorist je tema u večernjim vijestima, valjda kako bi se dokumentirale tobožnje pobjede turske vojske u borbi protiv PKK-a. O civilnom stanovništvu iz tog uglavnom Kurdima naseljenog područja na jugoistoku Anatolije koji su žrtve tog sukoba, malo se može čuti. "Tenkovi prolaze posred naših gradova", žali se Eylem, 27-godišnja Kurdinja iz Diyarbakira dodajući da paljba na ulicama ne prestaje: "Na tisuće ljudi je moralo napustiti svoje kuće. I moja obitelj je pobjegla prije dva mjeseca. Borbe su se odvijale izravno ispred naših kućnih vrata."

Mediji izvještavaju samo o "turskim mučenicima"

Eylem na svom smartphoneu otvara Facebook i pokazuje kako prijatelji i susjedi iz Diyarbakira dijele fotografije krvave svakodnevice u njihovom gradu, izvještavaju o ženama koje su ubijene dok su išle kupiti kruh i o ranjenoj djeci koja nisu na vrijeme dovezena u bolnicu. "Ali u turskim medijima se ne može vidjeti da se išta od toga događa! Tamo se samo radi o tome da kod svake eksplozije kažu da su opet teroristi detonirali bombu i o tome da se izbroje turski mučenici. Vijesti su apsolutno jednostrane i premalo ih je", kaže Eylem.

Doista se u velikom dijelu Turske malo zna o tome što se događa u gradovima poput Diyarbakira, Cizrea ili Sirnaka. Nakon skoro dvoipolgodišnjih mirovnih pregovora je kurdski konflikt ponovno buknuo - ovaj put se ne puca u brdima, već u središtu gradova. Usred gusto naseljenih četvrti pristaše PKK-a postavljaju barikade, detoniraju bombe i pucaju na turske vojnike. Vojska uzvraća tenkovima i desetinama tisuća vojnika. Ne obazirući se na civile. "Stižu nam pozivi upomoć ljudi koji kažu: 'Skrivamo se s djecom već tjednima u podrumu i nemamo ni hrane ni struje. Hladno je i svugdje oko nas se puca'", priča Emma Sinclar-Webb, povjerenica za Tursku pri organizaciji za ljudska prava Human Rights Watch. "A ono što je grozno pritom je što u takvoj situaciji jedva možemo razjasniti okolnosti smrti brojnih civilnih žrtava. Jer gotovo niti jedan novinar nema pristupa tim područjima kako bi to mogao dokumentirati ili snimati."

I kritični mediji prenose tek vladine navode

Turska vlada je u proteklih nekoliko mjeseci 54 puta proglasila policijski sat na jugoistoku zemlje. To su mjere kojima se paralizira ne samo svakodnevica civila, već se i predstavnicima medija, odvjetnicima, nevladinim organizacijama i čak liječnicima tako zabranjuje svaki pristup četvrtima u kojima se odvijaju borbe. Velika rupa u informiranju javnosti koja tako nastaje ne samo u Europi, već i unutar same Turske, sustavna je, smatra Ceren Sözeri, stručnjakinja za medije iz Istambula. "Onim novinarima koji ipak pokušaju izvještavati iz tog područja se oduzima oprema i njihove slike i snimke se brišu. Dok ih se zatim drži u pritvoru, pretražuju se njihove stranice na socijalnim mrežama i ako su privatno napisali bilo što, što se može iskoristiti, prijete im zatvorske kazne zbog širenja terorističke propagande", pojašnjava Sözeri.

No, ipak nije samo riječ o strahu zbog kojeg je turska javnost tako loše informirana. Mnogi mediji i ne žele drugačije izvještavati, navodi Ceren Sözeri. Čak i mediji koji su inače kritični prema Erdoganu prenose samo službene vladine navode, dodaje ona: "To je stari problem: uvijek kad je riječ o Kurdima, onda odjednom nastaje jedno jedinstvo među Turcima. Onda više nema oporbe."

Pritom bi upravo sada bila zadaća kritičnih medija da postave pitanje kako bi se jedan sukob kojega se ni nakon 30 godina oružane sile nije moglo okončati, upravo sada turskim tenkovima moglo riješiti.