Prije 30 godina: plan ujedinjenja Njemačke

Kakav je bio politički kontekst u studenome 1989.?

9. studenoga pao je Berlinski zid. Posljedica je bila da je veliki broj građana DDR prešao u Zapadnu Njemačku s namjerom da tamo i ostane. U Istočnom Berlinu su održane masovne demonstracije protiv komunističke partije SED i za demokratske reforme. Premijer DDR-a Hans Modrow je 17. studenoga u vladinoj izjavi govorio o ugovoru između dviju njemačkih država. Ali državni vrh SSSR-a je već razmišljao o scenarijima koji bi pratili njemačko ujedinjenje. Helmut Kohl je prezentiranjem svog plana u Bundestagu htio nametnuti svoj narativ i time staviti njemačko pitanje na dnevni red svjetske politike.

O čemu se radi o planu od 10 točaka?

U točkama 1 do 5 tadašnji kancelar je skicirao suradnju između SR Njemačke i DDR-a. Radilo se o humanitarnoj i ekonomskoj pomoći, stvaranju ugovorne zajednice i putu ka konfederaciji. Točke 6 do 9 su se bavile međunarodnim aspektima tog procesa zbližavanja. Ticale su se sveeuropskog razvoja u okviru tadašnje Europske zajednice, Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji, kao i o razoružanju. Tek u posljednjoj točki je Kohl formulirao mogućnost ponovnog ujedinjenja „u slobodnom samoopredjeljenju njemačkog naroda“. Ponovno osvajanje državnog jedinstva Njemačke je, prema Kohlu, ostalo politički cilj njemačke vlade.

Je li Kohlova inicijativa bila dogovorena?

Nije. Izjava je čuvana u najvećoj tajnosti do dana kada je održao govor u Bundestagu. Za nju je znala samo mala grupa oko njegovog savetnika Horsta Teltschika. Ni ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher (FDP) ni drugi članovi vlade nisu bili upućeni. Neposredno uoči Kohlovog povijesnog govora u Bundestagu, Teltschik je njegov tekst proslijedio Bijeloj kući. Tamo je tada bila ponoć. Na taj način je provjereno ima li zamjerki iz Washingtona.

Kakve su bile reakcije u Njemačkoj?

Bile su pomiješane. U Bundestagu su zastupnički klubovi CDU/CSU i FDP kao i dijelovi SPD-a aplaudirali Kohlu. No, vrlo kritički su bili raspoloženi Oskar Lafontaine (SPD) i Otto Lambsdorff (FDP). Zeleni su govorili o opasnosti za Europu. 1. prosinca Bundestag je glasao o programu od 10 točaka. CDU/CSU i FDP su glasali za njega, a SPD se suzdržao. Vlada DDR-a je prosvjedovala, baš kao i dijelovi građanskog pokreta. No, veliki dijelovi stanovništva DDR-a su bili u euforiji. Glavni slogan na demonstracijama je sada glasio: „Mi smo jedan narod!"

Kakve su bile međunarodne reakcije?

Američki predsjednik George Bush se brzo složio s ponovnim ujedinjenjem, pod uvjetom da Njemačka ostane članica EZ-a i NATO-a. Među drugim zapadnim partnerima su dominirali skepsa i strah da bi ujedinjena Njemačka mogla postati previše dominantna. Do pravog ogorčenja je došlo u Sovjetskom Savezu. Predsjednik Gorbačov je bio izvan sebe, govorio je kasnije ministar vanjskih poslova Genscher. Kaže da je Gorbačov čak Kohla nazvao „slonom u staklani".

Koje su bile povijesne posljedice?

Poslije Kohlovog govora došlo je do nervozne diplomatske komunikacije njemačkog Ministarstva vanjskih poslova s pojedinim državama. Kohl i Genscher su pokušali raspršiti bojazan i priznali su takozvanu liniju na Odri i Nisi kao definitivnu istočnu granicu Njemačke. To je pomoglo i da uspiju takozvani pregovori „2+4" koji su trajali od svibnja do rujna 1990. Dvije njemačke države su pregovarale s Francuskom, Velikom Britanijom, SAD-om i SSSR-om o uvjetima ponovnog ujedinjenja. Većina građana DDR-a je na izborima za Narodnu skupštinu 18. ožujka 1990. glasala za istočnonjemački CDU koji se zalagao za ponovno ujedinjenje. Tako do ujedinjenja nije došlo oprezno i polako kako je to Kohl prvobitno planirao, već je na kraju provedeno po hitnom postupku. Dana 3. listopada 1990. Njemačka je poslije više desetljeća podjele bila ponovo ujedinjena.