"Pristojni Srbi tuguju, ali oni drugi su glasniji"

„Vladimir Đukanović ima mišljenje. Plasira ga između ostalog  i na Twitteru, kako je to danas uobičajeno također i u Srbiji. U četvrtak je pisao na temu Srebrenica”, piše Michael Martens u listu Frankfurter Allgemeine Zeitung i napominje da je to bio četvrtak, dan kada su 11. srpnja 1995. trupe generala Ratka Mladića umarširale u Srebrenicu u okviru planirane akcije 'Krivaja '95'. Martens piše da su tada vojnici bosanskih Srba, zajedno s drugim jedinicama u okolici Srebrenice, ubili 7.000 ljudi, a taj broj je prema podacima službenog Sarajeva u međuvremenu porastao na 8.372 ubijene osobe.

"Hvala generalu Ratku Mladiću”

"Vladimir Đorđević je tim povodom na Twitteru napisao: 'Želim čestitati srpskom narodu dan oslobođenja Srebrenice. Jedno hvala ide generalu Ratku Mladiću za briljantno izvedenu akciju 'Krivaja '95'.' I to ne bi bilo vrijedno spomena, s obzirom da nije ništa novo da su društveni mediji poput Twittera poprište huškanja svake vrste i da je Đukanović neki demagog koji iz svog podruma huška preko Twittera. No, on je mnogo više od toga. On je zastupnik vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) predsjednika Aleksandra Vučića. Pri tom je još i u 'predsjedništvu', vodećem gremiju njegove stranke.

No, ono što je još značajnije je to kakve posljedice imaju njegovi užasni iskazi: naime, nikakve. Jer, Đukanović koji najveći masakr nakon Drugog svjetskog rata u Europi smatra nečim što se treba slaviti i masovna ubojstva preimenuje u 'oslobođenje', neće zbog toga izgubiti svoj zastupnički mandat, niti će biti izbačen iz stranke srbijanskog predsjednika. On će i dalje moći raditi isto kao i do sada”, piše Michael Martens. On napominje da ne prođe ni tjedan dana a da srpski nacionalisti na najodvratniji mogući način neglorificiraju ili pak trivijaliziraju nasiljepočinjeno od strane Srba u ime Srbije.

Cinična tumačenja

“Čak i mediji, pa i oni neovisni, ne iskoriste priliku da od toga naprave veliku temu. Ako bi se bavili svim nacionalističkim izjavama koje dolaze iz Vučićeve koalicije, onda ništa drugo ne bi ni mogli raditi. Debata o Srebrenici u četvrtak u srpskom parlamentu je primjer na koliko nastrani način Srbija diskutira o njenoj ulozi u ratu 1990-ih.”

Martens citira Vojislava Šešelja, “čija je desna ruka u mladosti bio Vučić”, koji je rekao da u Srebrenici nije bilo genocida i da je ubijeno maksimalno "1.000 do 1.200 muslimanskih zarobljenika”. "No i Šešelj čak to naziva 'strašnim zločinom'. Ali, kaže da je mnogo strašnije što su bosanski muslimani u glavnom gradu Sarajevu za vrijeme rata ubili 5.000 srpskih civila. Prema srpskim nacionalistima, Sarajevo nije između 1992. i 1995. bilo opkoljeno od strane Srba, već su muslimani opkolili sami sebe i pucali po sebi – što je gigantska prevara kako bi svijet obmanuli u vezi sa srpskim zločinima. Čak i u Srebrenici su, kaže Šešelj, muslimani sami krivi za svoju smrt. Jedan zastupnik SNS-a je rekao da je za žaljenje toliki broj žrtava, ali da ih ne bi bilo da prethodno nisu muslimani pobili Srbe, po ovom parlamentarcu njih 3.267.”

Martens napominje da je dokazano da su izgladnjeli Bošnjaci 1992/93. išli u pljačkaške pohode u srpska sela i pri tom ubili više od 1.000 srpskih civila, neke od njih na najbrutalniji način. "Matthias Fink zbog svog, na tisuću stranica napisanog sveobuhvatnog djela 'Srebrenica. Kronologija jednog genocida' važi kao jedan od boljih poznavatelja ovog velikog zločina. On govori o 1.200 srpskih žrtava. To što se o tom zločinu u vrijeme kada se događao u zapadnim medijima skoro uopće nije izvještavalo i što nitko za te zločine nije osuđen pred Haškim sudom nije nimalo slavno. Točno je također i to da je Vučić dva puta bio u Srebrenici kako bi se ispričao u ime Srbije, a Alija Izetbegović i njegov sin Bakir su se nasuprot tome ponašali drugačije.

'Osnivački predsjednik' Bosne i Hercegovine i kasnije njegov sin, također izabrani predstavnik bosanskih muslimana, nisu smatrali potrebnim da prisustvuju spomenu (srpskim žrtvama prim. red) u Bratuncu, jednom od mjesta gdje je ubijen najveći broj Srba.

Ali cinična beogradska usporedba da bez masakra '92/93. ne bi bilo ni masakra 1995. zasjenjuje osnovne činjenice. Jer da nije bilo srpske agresije protiv bosanskih muslimana u istočnoj Bosni i da nisu opkolili Srebrenicu, ne bi bilo ni enklave, a ni ubilačkih hordi koje su odlazile u potragu za hranom.

Tako će se u debati o Srebrenici i ulozi Srbije o krvoprolićima devedesetih i dalje – smanjivati, lagati, trivijalizirati ili pak glorificirati. Čak i u stranci predsjednika Vučića koji i dalje tvrdi da želi Srbiju uvesti u Europsku uniju. No ima mnogo pristojnih Srpkinja i Srba koji se stide i tuguju zbog Srebrenice. Ali ovi drugi su jednostavno glasniji.”

"Srebrenica nije bila prvi masakr"

U austrijskom Wiener Zeitungu tema teksta gosta komentatora Philippa Jauernika pod naslovom „Budućnost jugoistočne Europe kao jedinica za mjerenje morala EU-a" također je bila 24. godišnjica genocida u Srebrenici. Autor, povjesničar i predsjedavajući organizacije "Paneuropska omladina" u Austriji piše:

„Zbog masakra koji se dogodio prije 24 godine Srebrenica je često simbol svih zločina i ratova koji su se dogodili u jugoistočnoj Europi tijekom devedesetih godina i koji su rezultirali konačnim raspadom socijalističke Jugoslavije.

Ali Srebrenica nije bila prvi masakr tijekom užasnog krvoprolića devedesetih godina u Europi. Događaji su uslijedili nakon što su konstitutivne republike bivše Jugoslavije počele proglašavati svoju neovisnost. Otpor Beograda je ponekad bio veoma žestok - a situacija je često bila, posebno u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, poput građanskog rata. Linije fronta nisu samo postojale između vojnih formacija, već i između paravojnih formacija. Prije svega, linije razdvajanja su bile povučene između susjeda, a dijelom i članova obitelji."

Philipp Jauernik naglašava kako je "Europa previše pasivno pratila krvoproliće devedesetih godina i povijesna je obveza da danas budemo aktivniji".